Veliki su kršćanski praznici za nama - po bučnosti i značaju kojega im pridajemo, reklo bi se da smo izrazito religiozno društvo, koje, pri tome, ne ostavlja prostora i poštivanja za one koji, moguće je, nemaju religiozne nazore na svijet, piše Tatjana Gromača u Novom listu.
Stoga se upravo ovo, »postblagdansko« vrijeme čini dobrim trenutkom za razgovor s predstavnicima udruge za zaštitu prava ireligioznih osoba i promicanje ireligioznog poimanja svijeta, »Protagora«, osnovanu 2006. godine. Prilika je ovo da se čitateljstvu približe stavovi i rad ove, u nas jedine ovakve vrste udruge, kao i da se pojasne neki pojmovi kojima se možda često služimo, ali kojima pridajemo pogrešna značenja, što rezultira krivim tumačenjima, predrasudama i slično.
Naši su sugovornici predsjednik udruge »Protagora«, doktor filozofije i redoviti profesor filozofije odgoja na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu, kao i vanjski suradnik Sveučilišta »Jurja Dobrile« u Puli, gospodin Milan Polić, autor desetak stručnih naslova, između kojih i »E(ro)tika i sloboda«, »K filozofiji odgoja«, »Odgoj i svije(s)t«, »Činjenice i vrijednosti«, »Djelotvornost umjetnosti«, i profesor Dževded Hadžiselimović, umirovljeni psiholog i dugogodišnji aktivan sudionik gradnje domaćeg civilnog i mirovnog društva.
- U našem statutu stoji da smo osnovani prije svega zbog zaštite prava ireligioznih osoba, jer su osobito tijekom rata i u vrijeme poraća bila ponekad ozbiljno i ugrožavana ljudska prava ateista. Drugi dio naše orijentacije je promicanje ireligioznog pogleda na svijet - mi ga promičemo, ali ga ne naturamo. Prije negoli smo osnovali udrugu imali smo jedno dvije godine pripreme, kako bismo uvidjeli imamo li dovoljno ozbiljne uvjete za to. Htjeli smo u startu u udruzi imati i neke ljude čiji je rad u javnosti prepoznat, i ima neku težinu, tako da ostavimo dojam uvjerljivosti. Trenutno imamo više od pedesetak članova, i to su oni koji su se sami nama javili da bi željeli postati članovi - pojašnja nam gospodin Hadžiselimović.
Saznajemo da su neki članovi udruge »Protagora«, između kojih ima uglednih znanstvenika, filozofa, književnika, željeli da njihov identitet ostane zaštićen od iznošenja u javnost. Među onima koji su od samoga osnivanja u udruzi su i imena poput Dafinke Večerine, Line Veljaka, Vesne i Nenada Puhovski, Šime Lučina, Sanje Sarnavke, Marije Lugarić i drugih...
- Pokušavamo se boriti protiv stigme koja se obično nameće, a to je da se ateist automatski svrstava pod »antiteiste«, smatrajući da je ateist onaj koji poriče boga. Ateist ne poriče boga, on je indiferentan prema bogu, on je bezbožnik, kao dijete koje kada se rodi, i koje je također bezbožnik. Poricati boga, to je nešto drugo - to znači imati odnos prema bogu, odnos »mrzovoljne vjere«. Antiteist vjeruje da nema boga, i on osjeća potrebu da drugima to dokazuje, da ih uvjerava, rado bi se sukobljavao s vjernicima, pojašnjava nam dr. Polić, i nastavlja:
- Problem je u tome što u toj takozvanoj »rodovskoj svijesti« imate sve binarno - »muško - žensko«, »prijatelj - neprijatelj«, »crno - bijelo«... Tko nije prijatelj, taj je dakle automatski neprijatelj. Tko nije s bogom, taj je protiv boga. A postoji puno toga što je između, puno različitih nijansi i varijanti. Međutim u toj »binarnoj«, vrlo jednostavnoj svijesti, sve se svodi na opreke »vaši - naši« i slično. Mi bismo htjeli upravo raditi na širenju svijesti, pokazati da takvo sučeljavanje zapravo ne vodi na dobro. Mi želimo razgovarati sa svima, pa i sa onima koji su, uvjetno rečeno, »na drugoj strani«, pod uvjetom da oni žele razgovarati s nama.
Zamolili smo profesora Polića da nam pojasni, kakvo bi to bilo »ireligiozno poimanje svijeta«?
- Ne postoji nikakvo takvo »učenje«, kao što, sa druge strane, postoji kršćanstvo, islam ili nešto slično. Ono što mi želimo ljudima pokazati, to je kako se može dobro živjeti i bez religije. Stalno se podvaljuje da tamo gdje nema religiozne svijesti, da je tamo nemoral, da je tamo izopačenost, da tamo nema smisla života i takve stvari. Ja sam uvijek spreman, kada me se pozove, govoriti o tome, pokazati da, upravo obratno - bez religije čovjek preuzima na sebe svu odgovornost, za sve što čini, od toga da osmisli svoj vlastiti život, pa do suradnje s drugim ljudima. Dapače, kada vi odbacite taj element »apsoluta«, na koji se ljudi tu vole pozivati, kao na jedno čvrsto tlo po kojemu hodaju, kada vi preuzmete na sebe nešto za što nas se stalno optužuje - za nekakav relativizam, onda su stvari vrlo logične. Ako ja postavim stvari relativizirajuće, onda to znači da sam i sebe doveo u takvu situaciju, pa ako moja istina nije apsolutna, onda ja automatski vas kao sugovornika uvažavam, i s vama razgovaram. Ako se ja postavim na poziciju neke apsolutne istine, onda mi nemam o čemu razgovarati, vi samo imate slušati što vam ja imam za reći, jer ja ionako sve znam.
Predstavnici udruge »Protagora«, nazvane dakako po grčkom filozofu Protagori, poznatom po svome stavu da je »Čovjek mjera svih stvari - onih koje jesu da jesu, a onih koje nisu da nisu«, ističu kako je ono što ih kao udrugu tek očekuje, upravo tumačenje ljudima što znači živjeti na jedan takav - ireligiozan način. Napominju kako za pozitivan primjer nalaze zemlje Skandinavije, koje imaju vrlo mali broj praktičnih vjernika, međutim u kojima se vjerska tradicija održava i poštuje kao dio kulturnoga nasljeđa.- U krajnoj liniji - ističe profesor Polić - Božić, kao jedan od najvećih kršćanskih blagdana, daleko je stariji od kršćanstva, to su blagdani preuzeti iz poganskih običaja. Drugim riječima, te tradicije možemo održavati, poštivati, ali to ne znači da nas netko ima pravo time »daviti«, ne dati nam prostora za drugačije i vlastito mišljenje.
Zanimljiva su i psihološka tumačenja profesora Hadžiselimovića:
- Općenito, prema psihološkim stajalištima, posebno transakcijske analize, mi imamo vrijeme koje moramo ispuniti. Ispunjavamo ga uz pomoć određenih točaka, između kojih živimo - Božić je bio, pa će doći Uskrs, pa još neki blagdan. Ako se malo prisjetimo kako je bilo u socijalizmu - tada smo imali Prvi maj, pa 29. studeni, imali smo isto rituale koji nisu zaživjeli kao ovi prvi, koji traju već stoljećima. Čovjek treba rituale. Zato mnogi ljudi idu u crkvu iako nisu vjernici, nešto dožive u tom prostoru, u atmosferi... Kao što se i religijska svijest, počevši od mitologije, magijskogih mišljenja, može shvatiti kao prirodni fenomen svojstven čovjeku, naprosto zato jer on svojim razumom nije uvijek mogao objasniti stvari, pa ih je objašnjavao na jedan magijski način.
No, postavlja se pitanje da li je potrebno da ga se u potpunosti oslobodimo?
- Da, nije potrebno - odgovara profesor Hadžiselimović. - Mnogi drže da je to prirodna potreba čovjeka, da on ono što ne može objasniti racionalno, da to objasni onako kako može. Međutim, ono što je potrebno, to je tolerancija između svih tih oblika svijesti, dijalog, i ne nametanje. Tu je ključni problem, da svaka religija pokušava širiti se, a vidjeli smo u povijesti da je u tom nastojanju da se proširi određena vjera učinjeno jako puno zločina, i to na ljudima koji su imali svoja vjerovanja. To Michel Onfray u svojoj knjizi »Ateološki traktat« dobro opisuje - kada se institucionaliziralo kršćanstvo, koliko je onda zločina počinjeno, da bi se prijašnje, paganske vjere zatrle. Čak dijelovi Evanđelja koja nisu odgovarala Crkvi i vlasti, nisu niti ušla u Bibliju, nije ušlo ni Petrovo, ni Tomino, koja su kasnije pronađena...
Za razliku od životinja koje rade stvari i ne pitaju se zašto to rade, nadovezuje se profesor Polić - čovjek ima svijest o sebi, i samim tim on si postavlja pitanje - koji je smisao mog života, zašto sam ovdje, odakle sam, tko sam... To nas uvijek vodi na ono pitanje transcendencije - postoji li nešto što upravlja svime... Postoje ljudi koji inače imaju potrebu za autoritetom, koji trebaju nekoga tko će im pokazati put, reći što je dobro, a što loše - većina ljudi je takva. Jedan manji broj ljudi su oni koji su spremni taj teret natovariti na vlastita leđa i pokušati sami pronaći svoj put, od svog života napraviti vlastiti projekt, preuzeti odgovornost. Oni će uživati u slobodi samoodlučivanja, ali će i nositi teret odgovornosti. Oni koji su se odlučili za autoritet, ti će imati jednu prividnu sigurnost, zaštićenost, imati će odgovore dane već i prije nego postave pitanje, kao dijete, ali cijena toga je da idu putem koje je trasirao netko drugi. Malo dijete ima potrebu za autoritetima, roditeljima, da se sa njima identificiraju, da žive u sjeni sigurnosti koju im pružaju...
Upravo su ateisti u europskoj civilizaciji, s obzirom na njihov uvijek mali broj, odigrali nesrazmjerno veliku ulogu.
- Među filozofima, znanstvenicima to su uvijek bili ljudi koji su »otpali« od tog religijskog mišljenja - čak i jedan Giordano Bruno, koji je bio čovjek crkve, religiozan, ali ono što on zahtijeva to je da jedini autoritet za znanstvenika mora biti razum i slobodno istraživanje. I to je ono što na neki način razlikuje Europu, Zapad, od Istoka, koji je uvijek bio uronjen u religiju, kaže Polić.
Američki filozof Daniel Denett, koji je nedavno predstavio svoju knjigu »Kraj čarolije« na Sajmu knjiga u Puli, kaže da je potrebno što više razgovora o religijama u školi, kao o zemljopisu, povijesti, matematici... Ali o svim religijama, bez favoriziranja jedne ili druge, kako bi dijete eventualno jednoga dana odabralo hoće li i u što će vjerovati.
- Djetetu treba biti omogućeno da slobodno misli, istražuje i spoznaje svijet, ono bi se sa religijom trebalo sresti u najširem smislu, kroz ono što se zove »religijska kultura«, a mi smo u Hrvatskoj dobili jedan dogmatizam, jednu ideologiju, što na koncu završava time da se širi netolerancija. Tu smo kao udruga jako zainteresirani da se drugačije riješi susret djece sa religijom, nego što je to do sada riješeno, iznosi psiholog Hadžiselimović.
Željeli smo se dotaknuti i pitanja poniznosti, koje se u kršćanskoj tradiciji uzima kao jedna od najvećih vrlina. Crkva uči poniznosti, čak i ukoliko nam netko čini jako loše - ne smijemo se pobuniti, nego moramo pasivno trpjeti.
Unutar hijerarhijskih zajednica, konkretno unutar radnih organizacija, poniznost se također uzima kao vrlina. Što je zapravo sa pitanjem poniznosti, sa stajališta stručnjaka poput dr. Polića?
- Zar mi neprestano ne govorimo da je najveća vrlina čovjeka sloboda, a sloboda i poniznost, bojim se, ne idu zajedno. Uzmite primjer Sokrata, koji nije primjer poniznog duha koji bi uzimao gotove odgovore od strane autoriteta. Kada su Giordanu Brunu ponudili da se odrekne svoga učenja, on je kazao »ne mogu se odreći svoga života zato da bih ga spasio«. On hoće reći da je istinski pravi život, život u duhovnoj slobodi, a ne u tome što će biti sa njegovim tijelom. Bez slobode život i onako nema smisla.
Kada je riječ o obrazovanju, dr. Polić ističe kako bi u nekim od svojih budućih stručnih radova želio raditi i projekt kojim bi pokazao ideologičnost naših udžbenika, kako bi se vidjelo da se u hrvatskim udžbenicima poturaju razne ideološke pozadine. Što se tiče same nastave vjeronauka, dr. Polić zaključuje:
- Po meni bi bilo za očekivati da djeca na vjeronauku nauče i u koje vrijeme nastaje Biblija u ovom obliku u kojemu je imamo danas, tko je, i na osnovu čega, napravio redakciju te knjige. Većina ljudi koji se deklariraju kao vjernici misle da je ta knjiga napisana od samog dragog Boga, ili misle da ju je Mojsije donio... Oni nemaju pojma da je to zapravo djelo ljudskih ruku, da su to ljudi pisali, redigirali, da su ljudi po svojoj volji neke knjige odbacili kao apokrifne... Kada bi to znali, tada bi ljudi prema toj knjizi imali malo drugačiji odnos. Nažalost, dobar dio ljudi misli da im je lakše živjeti ako ne misle svojom glavom.
Korijeni Europe nisu kršćanski
Od naših, u svoju problematiku iznimno dobro upućenih sugovornika, saznajemo i da se crkva zalagala da se u statut EU unese kako su korijeni Europe kršćanski. No, treba reći, ističu oni, da su ti korijeni bili ne samo multikonfesionalni, da je tu bilo islama, židovstva, i drugih vjera, nego je upravo ono što od samog početka određuje evropsku civilizaciju ateistički stav, od antičke Grčke pa do danas.
Ivo Josipović kao agnostik
Profesor Polić pojasnio je i slabo razumljiv termin »agnostik«. Kao »agnostik« se, napominju naši sugovornici, izjašnjavao i predsjednički kandidat dr. Ivo Josipović, jer to, prema njihovom mišljenju, zvuči nešto »blaže« negoli »ateist«...
- Agnostik je onaj tko misli da spoznaja istine nije moguća. Ako to vežete isključivo za religiozno područje, dobijate: Istina je Bog, pa, prema tome, onaj tko misli da nije moguća spoznaja Boga, taj je agnostik, jer misli da nije moguća spoznaja istine. Ali, iz moje perspektive postoji istina koja nije vezana za Boga, u tom smislu neću reći da sam agnostik, kaže Polić.
Dogma umjesto propitivanja
Problem s vjeronaukom u školi nije sadržaj vjeronauka, već način na koji se religijskim temama pristupa, kaže profesor Milan Polić.
- Ja sam spreman isto tako držati nastavu na Evanđeljima, čitat ćemo Evanđelja, nema problema. Razlika je u pristupu. Djeca moraju imati pravo postaviti pitanje, da na to pitanje trebaju dobiti razumne odgovore, a ne »to je tako i ti to moraš vjerovati zato jer to tako piše«. Nažalost, i znanost se predaje na isti takav dogmatski način. Većina ljudi koji usvajaju znanstvena znanja ne znaju zašto je to tako - tako je zato što su im neki drugi autoriteti tako rekli. Mi ipak djecu trebamo odgajati tako da oni budu sposobni za vlastito promišljanje, ne naprosto da prihvaćaju ono što im je netko rekao, kaže doktor filozofije i docent filozofije odgoja, Milan Polić.
Samosvijest ne ide uz poniznost
Kad zavirimo u povijest čovječanstva, kaže dr. Polić, onda vidimo da sve što imamo možemo zahvaliti duhovima koji nisu pristali ponizno se pokoriti autoritetima, nego su samosvjesno, ponosno pokušavali kročiti vlastitim putem.
- Ako se s jedne strane očekuje da budemo slobodni, ponosni, samosvjesni, šta tu ima raditi poniznost? To ne znači da smo zato bahati, drski, arogantni. Jedna stvar je biti skroman, druga stvar je biti ponizan, jedna stvar je poštivati druge, druga je stvar biti ponizan, jedna stvar je biti samosvjestan, a druga je stvar prihvaćati što ti se naredi. Finska se danas uzima kao zemlja koja je najprosperitetnija u svijetu. Nedavno su njihovu premijerku upitali što je najvažnije u njihovom društvu. Ona je rekla - prvo - obrazovanje, drugo - obrazovanje, treće - obrazovanje.
Rašireno praznovjerje
Danas imamo rašireno i praznovjerje, i postoji mišljenje da će ta okultna svijest biti još raširenija, jer će uvjeti biti još složeniji, kaže psiholog Hadžiselimović.
- Mi stvaramo puno složeniji svijet u kojemu se mnogi ljudi sa svojim intelektualnim sposobnostima neće dobro ni snalaziti, pa će pojave objašnjavati onako kako mogu. Tako da je pitanje hoćemo li se u budućnosti osloboditi religijskog mišljenja.
Novi list
Komentari: