Europska mora su sve više osiromašena ribljim fondom (ukupna masa ribljih vrsta), a istovar ribe je sve manji. Europa sada uvozi dvije trećine svih riba koje konzumira, a radnih mjesta u ribarskom sektoru ima sve manje
Postavlja se pitanje: Tko je glavni krivac u ovoj priči? Pravilo koje prisiljava ribare na vraćanje ribe u more (u većini slučaja uginule), ako je kvota za izlov nekih ribljih vrsta premašena, ne pomaže. Na ovaj način se godišnje odbacuje 1,7 milijuna tona savršeno jestive ribe.
Ali krivnja ne leži isključivo na politici. Primjerice, iskrcavanje riba u Britaniji dosegnulo je vrhunac sredinom 1950-ih, a onda naglo utihnulo kada su veći ribarski brodovi, s boljom tehnologijom, započeli proces pretjeranog izlova i pad koji je već bio čvrsto uspostavljen kada se Velika Britanija priključila Europskoj ekonomskoj zajednici 1973.
Ribari i političari koji ih predstavljaju, često su skloni kratkoročnim pristupima. Ministri EU ribarstva se sastaju svakog prosinca, kako bi postavili ukupni dopustivi ulov, limit za riblje vrste i individualne kvote za države članice. Njihov cilj je bio osigurati najveću kvotu za sljedeću sezonu, bez obzira na dugoročne implikacije ribljeg fonda. WWF, najveće svjetsko društvo za okoliš, tvrdi da je TAC (ukupni dopustivi ulov) premašio preporuke znanstvenika za 45 posto, u odnosu na prosjek u posljednjih deset godina - ovjeravanje izlova u velikim razmjerima, sa teškim posljedicama u konačnici.
Kako bi bili pošteni, ministri su, u posljednjih nekoliko godina, skloni držati se što bliže gornjim granicama znanstvenih savjeta, a tu su i neke priče o uspjehu obnove ribljeg fonda. Njihov godišnji sastanak za postavljanje kvote počinje danas, a nadaju se da će se bolja praksa nastaviti i u budućnosti. Planovi reforme, usvojeni prošle godine od strane Europske komisije, očekuju i od političara i od ribara nastavak dobre prakse.
Među ostalim mjerama, poziva se na sljedeće: Na pravno-obvezujuće ciljeve za zaustavljanje izlova do 2015. godine, obnavljanje ribljih fondova na razinama iznad maksimalno održivog prinosa, da će dugoročni planovi upravljanja biti dogovoreni zakonom za svaki ribolov s ciljem obnove zaliha; na obvezu stavljenu na ribare da iskrcaju sve komercijalne vrste riba, da odluke o ribarskom upravljanju budu prenesene na regionalnim savjetodavnim vijećima ribara, znanstvenika, prerađivača i skupine za zaštitu okoliša iz Bruxellesa.
Dok mnogi ove prijedloge smatraju bitnim sastojcima održive ribarske politike, ishod glasovanja u Europskom parlamentu je neizvjestan. Ribari strahuju da će se kvote morati rezati ako se riblji fond oporave, te se žale da su i zabrana otpisa i maksimalni održivi prinos nerealni ciljevi. Neki kažu da je ribarski odbor, sa samo 25 članova, nereprezentativan u parlamentu kao cjelini.
Pristaše reforme tvrde da je, daleko od zaštite ribolovnog sektora, kratkoročno, godinu po godinu, pristup bio usporediv sa samoubojstvom. Poduzimanje strožih mjera, s ciljem obnove obvezujućeg ribljeg fonda na duži rok, jedan je od najboljih načina da se osigura bolja budućnost za europske ribe i ribare.
Sa stranice Public service Europa prenijeli Monika Nožinić i Vedran Morin
Komentari: