Mali mul na Čikatu pobrao je veliku pažnju javnosti, pa su fotografije mola obišle portale i društvene mreže, a danas se o njemu raspravlja na Radiju 101. Javnost je osjetila snagu ovog primjera u kojem je pod krinkom koncesije došlo do privatizacije ovog malenog, ali znakovitog djelića pomorskog dobra. Bez obzira na gotovo nepodijeljeno zgražanje široke javnosti nad ovim primjerom izigravanja ustavnih vrijednosti i važećih zakona, u lokalnoj javnosti postavlja se pitanje troškova, čime se sugerira da je važnije tko je u rekonstrukciju mola uložio novac nego li gubitak tih manje od tridesetak kvadrata za zajednicu.
Zakon o koncesijama poznaje koncesiju za GOSPODARSKO korištenje općeg ili drugog dobra, koncesiju za javne radove i koncesiju za javne usluge. Niti jedna kategorija predviđenih zakonom ne odnosi se na slučaj malog molića na Čikatu. I točka. Sve ostalo spada u zonu fantazije o tome što bi bilo kad bi bez ikakve brane ovdje vladao zakon jačega, bogatijeg, bezobzirnijeg, bližeg korumpiranim političarima. Koja se fantazija neće obistiniti usprkos sinergiji nastojanja da se to dogodi.
Gubitak pravne sigurnosti ne samo građana Malog Lošinja, čija je lokalna samouprava dala privolu na ovu nezakonitu transakciju, pravne sigurnosti građana Primorsko-goranske županije čije su stručne službe, župan Komadina i na kraju Skupština realizirali ovu protuzakonitu koncesiju, nego gubitak pravne sigurnosti svih građana Hrvatske koji znaju da je sve moguće ako imaš novac i veze, prava su cijena ovog poduhvata, koju procjenjujem daleko većom od cijene građevinskog ulaganja u vlastito sunčalište. Taj je gubitak daleko porazniji od gubitka mogućnosti da baš na tih tridesetak kvadrata građani smjeste svoje pozadine i uživaju u čarima njima ionako sve nedostupnije ustavno zajedničke obale Jadrana.
Uvažavajući da je pravna sigurnost građana Hrvatske devalvirana roba koju više ni sami ne vrednuju iznad vrijednosti izrecivih novcem, hajdemo o „pravim" troškovima rekonstrukcije. Za njih se uporno ponavlja da ih je podnio koncesionar, za ovu prigodu pretenciozno nazvan u nas laskavom titulom investitor. Onaj tko je uložio novac u rekonstrukciju Malog mula jednako je toliko investitor koliko sam ja kad si kupim novu torbicu. Za razliku od investitora, pravne ili fizičke osobe koja svoja ili posuđena sredstva ulaže u posao u sadašnjosti očekujući profit u budućnosti, moja kupovina torbice i nabavka ovog molića za privatne potrebe, svakome u njegovom platežnom razredu, samo su sredstvo ugode, a ne stvaranja profita. Dakako da moraš biti u malo višem platežnom razredu da bi imao argumente kojima je moguće uvjeriti davatelja koncesije i davatelja preporuke za to kako na ovaj molić stane 15 (slovima petnaest!) ležaljki i suncobrana i da ćeš ih iznajmljivati profanoj svjetini od koje si se ogradio visokim zidovima.
Tako dolazimo do stvarnih vrijednosti, uloženih novaca u rekonstrukciju mola, pri čemu ću ustvrditi da su opet najveći troškovi zajednice u kojoj se je obnavljanje mola dogodilo. Da je taj mol imao neku vrijednost van uporabne svjedoči niz uputa koje je trebalo poštovati prilikom rekonstrukcije, a koje su dali stručnjaci Konzervatorskog zavoda u Rijeci i koje su ugrađene u građevinsku dozvolu. Kratko ću ponoviti o procesu rekonstrukcije mola koja se je pretvorila u njegovo rušenje ono, što je već bilo pisano u medijima.
Novi list je izvijestio da postupak nije u skladu s ishođenom dokumentacijom, što je potvrdila građevinska inspekcija. Naime, „tijekom pripremnih radova snimanja i obilježavanja pojedinog kamenog bloka mola, a prilikom sondiranja došlo je do urušavanja jezgre mula". Izvođač je tvrdio da je odvalio mul sondirajući stanje i utvrđujući kako će ga rekonstrirati na izvoran način. Taj fini i osjetljivi posao sondiranja baštine izvođač je na čuđenje javnosti, ali ne i službe koja je preuredila građevinsku dozvolu, radio bagerom. Svakome je jasno da je mol urušen odozgo djelovanjem sila grube mehanizacije. O tome zašto je to učinjeno postoje nagađanja, ali dovoljno je držati se činjenica o posljedicama: starog mola ispred vile Karoline više nema, tamo je replika, nešto veća, nešto drugačija, nešto nesolidnije izgrađena jer u obalnom dijelu nema temelje kakav je imao stari mol. Uz to se meni kao nekome tko nema pojma o građevinskim materijalima čini da nije od izvornog kamena, a dijelom da nije od ikakvog kamena. Građani u komentarima na društvenim mrežama ističu da je sadašnji mol ružni kič, a to nikad nitko nije rekao za skromni i zapušteni molić s kojeg su generacije djece naučile skakati. Da, mol je obnovljen i košta nas puno. Ako uzmemo financijske pokazatelje, gubitak vrijedne baštine zamijenjene replikom za zajednicu je gubitak. Dodamo li tome koliki je za hrvatsko društvo trošak bezakonja, ignoriranja zakona i arbitrarnost u postupanju nadmašilo bi daleko trošak koncesionara za stjecanje ekskluzivnog sunčališta i ulaska u more.
I na kraju, razmislimo zašto one koji ulažu novac na pomorskom dobru i izuzimaju ga iz javne upotrebe dočekujemo kao spasitelje prostora od propadanja, a pritom se nikad ne pitamo kako to da se tolike godine nitko nije brinuo za pomorsko dobro ni kulturnu baštinu na tom području, niti lokalna samouprava niti trgovačko društvo koje je od njega desetljećima imalo najveću korist, tvrtka Jadranka.
Mislim da je realno od nove gradske uprave očekivati da zaustavi trend servisiranja izuzimanja javnog dobra iz opće upotrebe i da sanira zajedničke plaže i prostore. Europski fondovi koji za to stoje na raspolaganju bolji su način od prepuštanja privatnim poduzetnicima ili bogatim pojedincima da prekrajaju vrijedni i osjetljivi otočni krajobraz po mjeri svojih diskutabilnih vizija i ukusa. Mislim da bi se lako postigao konsenzus oko uređenja preostale nekoncesionirane plaže na Čikatu, siromašne pješčane plaže u sjeni plaže za bogataše, kao komunalne uređene plaže bez naplate. Barem valja pokušati dobiti za to europske novce i lokalnu podršku. To je i odgovor na loš argument sadržan u pitanju za koga su izvormo uređene ove plaže. Za plemstvo kojeg više nema i koje je davno svrgnuto pod parolama sloboda, jednakost i bratstvo, da bi pomorsko dobro ustavom demokratske i socijalne države postalo dobrom sviju. Možda upravo primjer ovog malog mola svjedoči da su to vrijednosti za koje se vrijedi boriti.
Komentari:
Po hvalospjevima o Jadranci i ostalim likovima a sada konačno nešto o istini u Lošinju!
Svi vi koji ste pod drugim temama komentirali što se ima toliko pisati o tom muliću spadate pod gore navedene likove!
Mi ostali znamo da je to bila generalna proba za sve ostalo i ako vam ne smeta ta koncesija za 18 ležaljke na mulu gdje stanu dvije zna se kamo spadate.
Lošinjani ispali velike mone, dozvoljavate da to ostanete i dalje?
Zaboravih zaštitara koji je tjerao one koji su ipak htjeli na mul, to je bila stvarno dobra reklama za lošinjski turizam.
Godinama se nije ništa napravilo nekada su bile radne akcije pa se okoliš po cjelom otoku koliko toliko sređivao. Po manjim selima su sami mještani uređivali okoliš i plaže.
Niti Jadranka koja je u većini koristila plaže na Čikatu nije u te iste plaže ništa investirala.
Novac se ipak prikupljao pa i od turizma gdje je to završavalo?
Sada odjednom ima novaca za glupe megalomanske projekte koji bi trebali nama oduzeti našu obalu i pokloniti nekom tko je jučer došao tu i od koga nema i neće biti koristi već samo štete.
Nemamo prave i nekorumpirane ljude na svim razinama koji bi bili sposobni iskoristiti sve mogućnosti koje imamo i urediti cjeli Lošinj da bude za bolje življenje ovdašnih stanovnika.
Kad me HDZ službenim aktom proglasi majmunom, moj odgovor je da sam za njih Šjor majmun, mandrilo, fala in lipa. Jer, eto, znam taj jedan bitni detalj o nama mandrilima.
Jedan je Dalmatinac, tako je pričao njegov unuk, za vrijeme talijanske okupacije jednog jutra uzeo štap i zaputio se prošetati svojim mjestom. O jednom od Kaštela se radilo, čini mi se. Navratio je, kuću po kuću, kod pet ljudi za koje je znao da surađuju s okupatorom. Pristojno je pozdravio, pozvao domaćina u dvorište i kako bi koji sišao, ovaj bi ga usred bijela dana zatukao štapom. Nije u tom trenutku bio ni komunist, ni partizan, ni, zapravo, itko poseban. Bio je jednostavno mandril koji je zaključio da je došlo vrime da pokaže zube.
i.imgur.com/nxTCyGI.jpg
A nekoć davno, kad je Novi list Lošinjanima bio izvor informacija, na stranici Otoci moglo se čitati o flagrantnom slučaju izigravanja zakona davanjem karikaturalne koncesije na mul pred vilom Karolina te postupku u neskladu s ishođenom dokumentacijom, što je potvrdila i građevinska inspekcija.
volim-losinj.org/komunalni-red/2034-novi-mul-kod-vile-karoline
volim-losinj.org/prostorni-plan/2024-konzervatori-o-rusenju-mola-u-uvali-cikat
volim-losinj.org/komunalni-red/2003-u-sondiranje-mula-krenuli-bagerom
volim-losinj.org/komunalni-red/2001-ocevid-karolina
volim-losinj.org/komunalni-red/1993-mul-karolina-srusen
volim-losinj.org/komunalni-red/1991-ministarstvo-graditeljstva-u-inspekciji-mula-na-cikatu
Sada Lošinjani mogu na stranici Otoci čitati na primjer kako je Alhambra novi član američke mreže Virtuoso, dobitnik ovogodišnjeg TripAdvisora certifikata izvrsnosti, te dobiti dragocijenu edukativnu informaciju da je "dio hotelskog brenda Lošinj Hotels&Villas Grupe Jadranka pod kojim djeluje šest hotela i restorana te vile i apartmani smješteni na najatraktivniji m lokacijama otoka Lošinja". Ne znam kako vi, ali ja smatram da me se ovakvim "edukativnim" člancima (i to nepotpisanim!) pravi mandrilom s gornje slike.