Vjesnik od 6. listopada objavio je komentar Vesne Kusin o Jadranu kao dijelu hrvatske prirodne, ali i kulturne baštine:
Čovječanstvo postaje sve zabrinutije za sudbinu svog matičnog planeta. Već godinama, od kad se nad njega nadvila opasnost učinka staklenika i globalnog zatopljenja, raspravlja o zagađenjima koje nužno treba smanjiti želi li se ovdje preživjeti. Protokol iz Kyota potpisalo je svega 35 zemalja među kojima nisu one najbitnije (potencijalno najveći zagađivači): SAD, Kina i Japan. No, klimatske promjene koje su sve očitije, vjeruju mnogi, prisilit će i te okorjele da izmijene svoja ponašanja. No, ni time opasnosti nisu smanjene. Ovih dana stižu brojna upozorenja neracionalnog ljudskog ponašanja, koja se odnose na mora koja su često shvaćana kao najveća otpadna kloaka. Priroda, naime, uzvraća udarac . . .
Mnoge su vrste u moru izumrle, a najnovija prijetnja, na koju upozoravaju znanstvenici, odnosi se na prekomjeran izlov zbog kojeg bi mora do 2050. prestala biti hranitelji jer riba više neće biti. Istodobno, sugerira se zdrava prehrana koja podrazumijeva bar dva riblja obroka tjedno. Kako pomiriti te krajnosti? Kako se racionalno ponašati? Kako zaštititi mora?
Još jedno istraživanje, objavljeno ovih dana u stručnim časopisima, a preneseno i u javnim glasilima, upozorava na mrtve zone sjevernog Jadrana koje nastaju zbog manjka kisika, na što utječe ne samo toplina nego i količina te vrsta otpada koje se u njemu taloži. To upozorenje još nije alarmantno, jer znano je da je Jadran jedno od najčišćih mora (zasad), ali zvono za uzbunu pravodobno je jer se mnogo što lakše može spriječiti no kasnije teško liječiti. Upravo stoga dobro je došla inicijativa da se Jadran proglasi posebno osjetljivim morskim područjem. O tome se već i prije razmišljalo. Predlagala se ta vrsta posebne zaštite tog zatvorenog mora zbog opasnosti koje donose prljave industrije, ali i moguća nova opterećenja. U tom kontekstu predlagano je proglašenje ekološkog pomorskog pojasa koje je izazvalo brojne prijepore. A ideja je ipak bila zaštita Jadrana koju su mnogi željeli politizirati. Jadran svakako treba zaštititi jer to je more jednim dijelom i dio hrvatske prirodne baštine. A ono skriva još i brojna nalazišta hrvatske kulturne baštine. Napokon, i Apoksiomen je izronjen u hrvatskom dijelu Jadrana. Da je Jadran briga hrvatske države, pokazuje i najnovija inicijativa Ministarstva mora, turizma, prometa i razvitka, koje je, uz naše, angažiralo i norveške stručnjake na izradi platforme o proglašenju Jadrana posebno osjetljivim morskim područjem.
I time Hrvatska u regiji na sebe preuzima velik zadatak. Čuvajući svoju prirodnu i kulturnu baštinu, čuva i nasljeđe čovječanstva. Naravno, tu ne može biti sama, mora senzibilizirati i sve one koji s njome dijele i uživaju blagodati Jadrana. Dobro je biti primjerom u regiji, ali to podrazumijeva i velike obveze. Jedna od njih je zakonski regulirati postupanje s balastnim vodama. Zabraniti izmjenu balastnih voda u Jadranu prvi je zadatak, a konačni bi cilj trebao biti zabrana izmjena balastnih voda u Sredozemlju, također zatvorenom moru. Hrvatska je očito shvatila da treba biti čuvarica Jadrana, a mudrom politikom treba uvjeriti i druge da im je to zajednički cilj.