"Da je Hrvatska danas, kao što nije, zemlja okrenuta dominaciji znanja i ideja, pa da tako i o sudbini kulturne baštine već duže vrijeme ne odlučuje jedan mali kružok neodgovornih karijerista i neukih činovnika, onda prije svega nikome ne bi ni palo na pamet da uopće postavlja pitanja o "pogodnosti" Malog Lošinja za "konačni smještaj" Apoksiomena.
Kao da se i do sada, već dvije tisuće godina, potonula grčka skulptura nalazila negdje drugdje, a ne u moru kod Lošinja! S druge strane, nema grada u cijeloj Hrvatskoj, a pogotovo ne na Jadranu, kojemu je jedna takva arheološka senzacija i umjetničko djelo, s iznimnim potencijalima identifikacije i obnove značenja i smisla u njegovom novom povijesnom životu, tako prijeko potrebna kao što je to Malom Lošinju."
Članak Zlatka Uzelca koji će biti objavljen u idućem broju kulturnog magazina »Gordogan« kojeg se u »Vijencu« opisuje kao časopis usredotočen ponajprije na aktualna društvena pitanja, a ne na kulturna zbivanja u širem kontekstu, što ga izdvaja iz mnoštva domaćih časopisnih tiskovina. Osobitost je »Gordogana« težnja da se o društvenim problemima piše kritički i stručno, piše »Vijenac«
Autor je po profesiji povjesničar umjetnosti, urbanist i prostorni planer, a u prethodnoj Vladi bio je pomoćnik ministra za prostorno uređenje.
Nakon izložbe u Firenci Apoksiomen se "vratio kući". Ispraćen kao "Lošinjski Apoksiomen", vratio se s novim imenom "Hrvatski Apoksiomen", koje mu je dodijeljeno tobože zbog stranog tržišta i međunarodne reprezentacije, iako je u Italiji izložen pod sasvim drugim imenom "L' Atleta della Croazia", dakle "Atleta iz Hrvatske" (što li će biti ako se u Hrvatskoj pojavi još koji atleta, ili ih ovdje možda inače i nema?).
Muljaža s imenom
Ta muljaža s izmišljanjem posebne vrste imena, međutim, ima sasvim drugi i posve domaći cilj. Naime, u jednoj tako visoko centraliziranoj zemlji kakva je danas opet Hrvatska, navodno se samo po sebi podrazumijeva da jedan grčki brončani kip, koji je dvije tisuće godina ležao pod morem u blizini Lošinja, budući da je hrvatski (kao da bi to inače bilo upitno), mora sada biti smješten, dakako, a gdje drugdje nego - u glavnom gradu Hrvatske.
Tu je tobože već sve spremno za njegovo "privremeno" udomljavanje. Priprema se uređenje prostorija na drugom katu Arheološkog muzeja u Zagrebu, izbacivanjem dijela dosadašnjeg, inače posve skučenog muzejskog postava, odnosno smještaj u sadašnju zbirku antičke i srednjovjekovne arheologije od koje sada u muzeju postoji samo "najava budućeg postava". Tako je muzej, u čijim je prostorijama prošlog ljeta priređena prigodna izložba prvenstveno o tehničkim aspektima restauriranja pronađene skulpture, a koji se tom zgodom nije potrudio ni da barem na svojoj web-stranici objavi svijetu ikakvu, a kamo li još i dobru fotografiju restaurirane antičke senzacije (pa se radoznali svijet u nevolji umjesto fotografijom morao koristiti kompjuterskom animacijom jedne privatne tvrtke s njene reklamne stranice), posve nenadano došao u tobožnju priliku da obnovi svoje nikad prežaljene snove još iz pretprošlog stoljeća o velikom centralnom Nacionalnom muzeju. Možda ne baš o nesuđenom devetnaestostoljetnom Narodnom muzeju, ali o centralnom arheološkom nacionalnom muzeju svakako. To bi bio vrhunac neke nove centralizirajuće hijerarhije čije "puzajuće" uspostavljanje je sada na djelu, a u koju spada primjerice i osnutak famoznog, već beznadno zakašnjelog Arheološkog muzeja Slavonije i Baranje, osnovanoga nedavno u Osijeku posve izvan svakog osjećaja za vrijeme i prostor.
Za Arheološki muzej u Zagrebu, osim što bi malo pridonio ojačavanju njegove pozicije prema željenoj ulozi centralnog nacionalnog arheološkog muzeja, "privremeni" smještaj Apoksiomena u nekadašnjoj Vranyczany-Hafnerovoj palači na Zrinjevcu, u kojoj je i sam muzej svojevremeno 1945.g. improvizirano smješten, očito će biti dobrodošli dodatni argument za jedan, po originalnosti, još neviđeni muzeološki zahvat u cijeloj povijesti hrvatske muzeologije, a koji muzej upravo priprema. Radi se o tome da se za obližnji Hotel Dubrovnik u dvorištu muzeja, na mjestu sadašnjeg muzejskog lapidarija i cafféa, izgradi višekatna podzemna garaža kako bi se hotelu mogao povećati broj zvjezdica, s tim da se zauzvrat o trošku Hotela neka od etaža garaže izgradi kao depo muzeja! Možda bi se zapravo u taj novi podzemni prostor uz garažu mogao konačno smjestiti i sam Apoksiomen. Pronađen pod morem - završio pod zemljom. Na tom bi mjestu zacijelo bio najsigurniji i posve zaštićen od goleme i strašne opasnosti koja mu trajno prijeti - od morske soli.
Glavni meštar ceremonija
Naime, od početka "glavni meštar" svih ceremonija nije Arheološki muzej, koji je tu za sada tek davalac usluge besplatnog ustupanja prostora, nego jedna trenutno neusporedivo moćnija institucija, famozni Hrvatski restauratorski zavod. Ta unikatna institucija, trenutno ukotvljena i centrirana izravno u Ministarstvu kulture, što je inače za instituciju te vrste posve nakaradna pozicija, postala je stvarno, iako uglavnom neformalno središte svih najvažnijih silnica nevidljivih, ali zato realnih moći u odlučivanju o sudbini hrvatske kulturne baštine. Za posao za koji je osnovana, ona nije organizacijski baš osobito osposobljena, pa tako i nije čudo što nismo mogli iznenaditi svijet i sami restaurirati u moru pronađenu antičku skulpturu, nego smo se obratili za pomoć Talijanima. To samo po sebi dakako nije loše, i u ovom slučaju je bila sreća kakva međutim ne prati neke druge i za restauriranje puno jednostavnije domaće spomenike gdje se ne očekuje nikakva pažnja, ne samo međunarodne nego ni domaće javnosti, pa su prepušteni na milost i nemilost dotičnoj instituciji i njenom karakterističnom razvlačenju radova i na desetljeća, te brljanju, nestručnosti i neodgovornosti svake vrste.
Ali zato sada imamo i apsurd da se izvođač radova na restauriranju pojavljuje i nameće kao neka vrsta nadinstitucije, nadređene svim drugima, koja je ne samo tobože kompetentna nego je i pozvana da se bavi svime i da presuđuje i o takvim stvarima kao što su pitanja znanstvene valorizacije, muzeološke prezentacije i smještaja, pa najzad i samih temeljnih problema kulturne politike. Tako, dugo očekivanu izložbu na kojoj se najprije domaćoj javnosti trebao pokazati napokon restaurirani antički brončani kip, nije organizirala neka za to kvalificirana muzejska institucija, pa i Arheološki muzej u suradnji s Restauratorskim zavodom, nego napadno Restauratorski zavod sam. Štoviše, u katalogu izložbe već na naslovnoj strani na karakteristični nepismeni način piše slijedeće: "Hrvatski Apoksiomen, u povodu Izložbe Hrvatskog restauratorskog zavoda pod pokroviteljstvom Ministarstva kulture Republike Hrvatske, Arheološki muzej u Zagrebu 18. svibnja - 17. rujna 2006."
Naopaki put
Dakle, ovdje je antička skulptura Apoksiomena nekim slučajem imala valjda specijalnu čast da se tu nađe "u povodu" daleko važnije stvari, naime same "izložbe Hrvatskog restauratorskog zavoda"! A zatim u nastavku, već na slijedećoj stranici nakon riječi "zahvaljujemo", famozna se Institucija samosvjesno zahvaljuje ministarstvima, veleposlanstvima stranih država, stranim organizacijama, pa i nalazniku kipa! Tako smo umjesto očekivane "velike" izložbe, za čije je priređivanje doista bilo dovoljno vremena, a koja bi prvenstveno ukazala i vodila prema cjelovitoj valorizaciji pronađene i restaurirane skulpture, dobili suženu izložbu samo o restauraciji. Jasno je zašto je onda za takvu izložbu postao suvišan i tekst Nenada Cambija s njegovom ključno utjecajnom valorizacijom skulpture, koji ne samo da nije objavljen u katalogu izložbe nego do danas nije objavljen nigdje u Hrvatskoj (objavljen je tek u katalogu Firentinske izložbe)!
Takav naopaki put već je donio negativne posljedice. Umjesto da je cjelovita valorizacija učinjena u Hrvatskoj, u povodu izložbe, s angažiranjem i dovođenjem ovamo svih najistaknutijih svjetskih stručnjaka za specifično područje antičke, napose grčke bronce, kao i grčke skulpture u cjelini, pa i grčke antičke umjetnosti općenito (a jedna ozbiljno organizirana izložba bila bi dobar povod ne samo za priređivanje znanstvenih kataloga i publikacija, nego i prigoda za izdavanje knjiga o grčkoj antičkoj umjetnosti, koje nama tako nedostaju), gdje bi se razjasnile sve bitne znanstvene dileme ili bar utvrdile nepobitne činjenice - skulptura je poslana u svijet s umetnutim "šumom" i o najosnovnijim (restauratorskim!) činjenicama. Gurnute su na stranu i marginalizirane, a zatim je uspostavljanje procjepa, u tobožnjoj dilemi da li se radi o grčkoj skulpturi ili o rimskoj kopiji, palo dakako u Italiji dijelom na plodno tlo i sada je gotovo počela dominirati teza da se zapravo radi o rimskoj kopiji. Kao što su se pomalo počele uzimati zdravo za gotovo i druge problematične teze, poput one da skulptura vjerojatno potječe iz gradova Male Azije (valjda zato što i bečki Apoksiomen, koji je kopija iz rimskog doba, potječe iz Efeza), iako je u najmanju ruku daleko vjerojatnije da potječe iz samog Sikyona, pa i u slučaju da je nastao u rano doba rimske okupacije Grčke, a pogotovo ako je doista helenistička kopija ranohelenističke skulpture.
Ali, sve će to sada nadoknaditi Hrvatski restauratorski zavod! Nakon što se najprije iskazao i dokazao u labirintima muzeologije, izloživši u povodu svoje izložbe i hrvatskog Apoksiomena, sada se nekako priprema da, ko' zna kojim povodom, organizira i znanstveni skup o Apoksiomenu! Kada već može muzeologijom, zašto se izvođač radova na restauriranju ne bi malo bavio i povijesnom znanošću, povijesnoumjetničkom valorizacijom i svim tim slatkim temama od tako važnog nacionalnog značaja. Među njima je napose i ona najvažnija: gdje da se napokon smjesti restaurirana skulptura, a da nekako, po mogućnosti i trajno, ostane u nekom "povodu" Hrvatskog restauratorskog zavoda?
Grom iz vedra neba
Prva ideja već je jednim dijelom obznanjena u famoznom katalogu izložbe "u povodu" u Arheološkom muzeju, a zatim i drugim svojim dijelom lansirana kao probni balon u kuloarima. U Zadru bi se osnovao Centar za podvodnu arheologiju (ali ne u sklopu nekog arheološkog muzeja ili drugih institucija koji su po zakonu određene da se bave arheologijom, nego u sklopu - Hrvatskog restauratorskog zavoda). Tako bi eto, uz ostalo, ta sveobuhvatna organizacija ubuduće obuhvatila još i arheologiju, i to podvodnu "u povodu". A onda je lansirana teza da bi zapravo najbolje, ako možda već ne u Zagrebu, Apoksiomena bilo smjestiti - u Zadar. Dakako, podrazumijeva se samo po sebi i logično valjda, u sklopu i "u povodu" Centra za podvodnu arheologiju. Tamo bi skulptura doista mogla biti izložena i dobiti svoju novu pravu svrhu kao jedinstvena trajna ilustracija i najveća legitimacija izuzetnih sposobnosti Hrvatskog restauratorskog zavoda.
I baš kad je sve tako lijepo bilo pripremljeno, a Mali Lošinj jasno preko medija i sličnim drugim zaobilaznim putevima obaviješten da se on nema tu zašto gurati, a pogotovo stoga što je stručno posve jasno da bi u Lošinju Apoksiomen bio teško ugrožen nagrizanjem morskom solju, te bi vremenom, što više i posve nestao (jednostavno nestao, ispario, na toj strašnoj koncentraciji soli u zraku nesretnog i za skulpture, a osobito za one brončane i još antičke, tako opasnog i pogubnog otoka), kao grom iz vedra neba odjeknulo je iznenadno obraćanje javnosti premijera Ive Sanadera, koji je temu smještaja Apoksiomena stavio na samu sjednicu svoje Vlade, s obaviješću da on doduše traži od "struke" da se izjasni, ali da on osobno ne dvoji da bi Apoksiomen trebao biti smješten - u Malom Lošinju. Pri tome je struku locirao u Vijeću za kulturna dobra, te od Vijeća zatražio da donese konačnu odluku o mjestu smještaja skulpture. A predsjednik Vijeća je - gle čuda - ravnatelj Hrvatskog restauratorskog zavoda! Sada preostaje samo još da se s velikim veseljem vidi kako će se taj ravnatelj, koji je inače sve do sada pokazao neviđeni talent da savršeno uvijek unaprijed vidi kamo politički vjetar smjera, pa je ostao nezaobilazni i vječni direktor još iz vremena socijalizma, prebrodivši uz stalna napredovanja i sve kasnije mijene i promjene, uvijek potpisujući sve što se od njega tražilo, sada iznenada morati preokrenuti. Možda se u nevolji sjeti da bi njegov Centar za podvodnu arheologiju umjesto u Zadru mogao jednako biti i u Lošinju, a u njemu bi onda trajno bio i Apoksiomen, pa bi tako sve ipak ostalo u Zavodu, a i premijer bi bio zadovoljen.
Pravična povijesna naknada Lošinju
Sam grad Mali Lošinj, ostavši zgrožen tim mučnim podzemnim igrama, a ostavljen sam sebi, poduzeo je ono što je znao. Za budući smještaj Apoksiomena određena je jedna, ne baš osobito pogodna zgrada na rivi, a počelo se razmišljati da bi to bila neka vrsta buduće muzejske "zavičajne" zbirke u kojoj bi onda Apoksiomen bio jedan, ali svakako središnji izložak. Neka indirektna, ali ne baš i stručna pomoć i podrška stigla je samo još od Županije. Tako pitanje konačnog smještaja Apoksiomena prijeti da, kako god na kraju bude okrenuto, postane jedna sasvim karakteristična, uobičajena domaća, beskrajno vremenski rastegnuta i posve banalizirana, provincijalna priča, gdje će u poluzaboravu ili skorozaboravu skulptura ponajprije, i to je jedino sigurno, na duže vrijeme "privremeno" zaglaviti u zagrebačkom Arheološkom muzeju.
Da je međutim Hrvatska danas, kao što nije, zemlja okrenuta dominaciji znanja i ideja, pa da tako i o sudbini kulturne baštine već duže vrijeme ne odlučuje jedan mali kružok neodgovornih karijerista i neukih činovnika, onda prije svega nikome ne bi ni palo na pamet da uopće postavlja pitanja o "pogodnosti" Malog Lošinja za "konačni smještaj" Apoksiomena. Kao da se i do sada, već dvije tisuće godina, potonula grčka skulptura nalazila negdje drugdje, a ne u moru kod Lošinja! S druge strane, nema grada u cijeloj Hrvatskoj, a pogotovo ne na Jadranu, kojemu je jedna takva arheološka senzacija i umjetničko djelo, s iznimnim potencijalima identifikacije i obnove značenja i smisla u njegovom novom povijesnom životu, tako prijeko potrebna kao što je to Malom Lošinju. Grad koji se razvio u kasno doba labuđeg pjeva jedrenjaka, marom i sposobnošću svojih građana, smješten u rajskom krajoliku svog zaljeva okrunjenog brižno uzgojenim carskim šumama borova, duboko uronjen u jadransku pučinu, ali i smješten na pola puta između Pule i Zadra, iako brojem stanovnika nadmašuje sve druge gradove na jadranskim otocima, s gotovo ni jednim od njih, pa i onim daleko manjim, ne može se mjeriti po simbolizacijskim potencijalima svoje baštine. U tom je smislu za Mali Lošinj antička skulptura, pronađena kod Orjula, pravi i idealni dar s neba, upravo ono što mu je do sada nedostajalo - obilna i pravična povijesna naknada u simbolu jedinstvenih vrijednosti, u umjetničkom djelu koje priziva i daleku prošlost Apsortidesa, a u svojoj sudbini sažima i povijest plovidbe jedrima što leži u temeljnom smislu nastanka jadranskog otočnog grada. To je povijest koja poznaje brodolome na buri u otočnom arhipelagu, ali i plovidbu na dalekim morima, koja je uvijek nešto odnosila, ali s kojom su stizala i čuda poput ovog s daleke obale Korintskog zaljeva.
Mali Lošinj ne smije čekati
Grad koji je svoj identitet gradio na sportskom ronjenju s kojim počinje svaka nova godina, na rezervatu za delfine, iz mora je samo dobio prirodni dar svoje povijesti, povijesti plovidbe i povijesti svog otoka. Ali taj je neobični dar još više idealni dobitak na idealnom mjestu za sadašnjost i željenu budućnost grada i njegovih građana, budućnost mjesta u rajskom vrtu upućenu upravo svim onim idealima koje simbolizira i priziva pronađena grčka skulptura. Možemo reći da je zapravo Apoksiomen pronašao svoju konačnu i idealnu luku, mjesto gdje može podsjećati svijet na trajne vrijednosti ideala one civilizacije koja je začeta u Grčkoj, a kojoj i mi danas pripadamo, mjesto na kome će mu se svijet imati istinskog razloga trajno i uvijek iznova vraćati. Ali da bi to mogao, lošinjski Apoksiomen ne može biti smješten ni u kakvu postojeću prosječnu lošinjsku zgradu, on nije muzejski predmet za zavičajnu zbirku, on je daleko više od toga: on ponovno nakon dvije tisuće godina treba postati živi spomenik.
Da bi se to postiglo u Malom Lošinju potrebno je za Apoksiomena izgraditi posebnu građevinu, poseban paviljon u kome će biti osigurani svi uvjeti za njegov nesmetani novi život. Taj bi paviljon, poput nekog "malog Bilbaoa", morao biti arhitektonsko djelo za sebe, jasni izazov za arhitekte u suočenju ne samo s antičkom skulpturom i potrebom njene prezentacije i zaštite, nego i s gradom Malim Lošinjem. Morao bi postati njegovo novo žarište i nova dominanta, a i legitimacija njegove suvremenosti. Lošinj se zapravo našao u istom onom izazovu u kome se davno već jednom našao na primjer starogrčki grad Knidos kad je otkupio skulpturu Venere i zatim za nju izgradio posebni mali hram u kome je Venera Knidska postala zatim najslavnija skulptura svog doba i mjesto hodočašća zbog kojeg se dolazilo u Knidos. Bilo bi normalno da tu građevinu u Lošinju podignu grad, regija i država zajedno, ali ako to danas nije moguće, a izgleda da nije, Mali Lošinj ne bi smio čekati nego bi trebao odlučno krenuti sam. Centralizirana država daleko je od federacije gradova, ali gradovi se za realnost svoje autonomije moraju izboriti sami.
Komentari:
Mali Lošinj ne bi smio čekati nego bi trebao odlučno krenuti sam.
Pravo zbori!
Naravno, ne zbog lošinjana, aktualne ili neke drge birokracije lokalne uprave, ne zbog mišljenja nekakvih \" Sanadera, i inih moćnika, ne zbog \"autoriteta\" ovakvih ili onakvih, politike koja se poziva na struku ili na struku koja se poziva na
politiku ( birokracija ), već zato što je toj skulpturi prirodno stanište MEDITERAN! U opuštenoj i moćnoj silueti Apoksiomena, nadnaravne ljepote i sklada, očituje se kultura antičkog mediterana, koljevke zapadne civilizacije.
Postaviti ga u neku urbanu ðunglu nedostojno je, i nedolično, ujedno svjedoči o nerazumjevanju ( svjesnom ili nesvjesnom )izuzetnog umjetničkog i civilizacijskog značaja skulpture.
Apoksiomen zaslužuje neuporedivo više od birokratskog licitiranja zbunjene i nedorasle lokalne samouprave grada Lošinja i moćnih birokrata iz metropole; Lošinjski poglavari nude nekakvu skučenu ( interijerno i lokacijski ) zgradu, nude svoje \" prirodno pravo \", dok moćnici licitiraju onim što imaju - s moći. Niko ne nudi pojmanje kultne ljepote, koja podrazumjeva univerzalno. Apoksiomen nije ni lošinjeski, ni hrvatski već mediteranski. Podrazumjeva brigu svih; i države ( hrvatske ) i svijeta ( UNESKO , brigu vrhunske struke ( arheologije, povijesti umjetnosti, urbanizma, arhitrkture, restauratora, muzeologa ... ) jednom riječju poštene PAMETI!
Prirodno stanište mu je mediteran, logično Lošinj ( kao otok ), sam paviljon Apoksiomena odista treba riješiti na tragu ideje i riješenja grada Knidosa ( suvremeni hram umjetnosti mediterana ) , prepustit urbanistima iznalaženje lokacije ( otok Lošinj, more, otvoreni prostor, široki horizont ), arhitektima da riješe gabarite i interijere \" hrama \" ( vizure na morski horizont, Apoksiomen izronio iz mora ), struci da obradi povijest i umjetnost, da se potaknu istraživanja, da se formiraju donatorski istraživački fondovi i zaklade, bibljoteke, marketing ... Da Lošinj, ako polis iskoristi priliku i postane otok hodočašća univerzalnoj ljepoti umjetnosti, kao takvoj ...Kod:
Vjerojatno će me mnogi napasti zbog razmišljanja. Krucijalno pitanje: koje je konačno mjesto na kojem će se apoksiomen udomiti? Svi se busaju u prsa, pa Lošinj, naravno. Da, u mnogome se slažem sa cijenjenim g. Uzelcem i g. Šimatovićem iz Novalje. Meðutim, da li je smještaj toga kipa pravo pitanje? Najlakše je reći treba nova zgrada, da to treba biti vrhunski muzej, nova graðevina, ne može biti postojeća zgrada. Koliko je to realno ljudi? Pa netko to treba financirati, pa takav pristup traži još stotinu drugih stvari. Nažalost, nismo mi sredina koja to može pripremiti. Budimo realni, tko ima snage, znanja, mudrosti, argumenata i još mnogo drugih stvari da bi mogao pripremiti teren za udomljavanje apoksiomena na Lošinju. I othrvati se ne samo politici i novcu nego i činjenicama koje će "struka" i struka iznositi kako bi opravdali lokaciju Zagreba ili Zadra...
Zašto ne razmišljati drugačije? Što bi nedostajalo našem turističkom imegeu da u Lošinju bude izložena kopija kipa u našem "malom provincijskom muzeju" koji neće biti "arhitektonsko djelo za sebe, jasni izazov za arhitekte"? Postav muzeja treba imati cijelu priču o apoksiomenu, povijest, film, o nalazištu itd itd... Istovremeno smjestiti kip tamo gdje se mogu osigurati vrhunski uvjeti za njegovo čuvanje, tamo gdje će ga vidjeti mnogo više ljudi, tamo gdje ćemo ga bolje moći prezentirati svijetu. Zašto moramo biti uvijek protiv Zagreba? Vjerojatno bi se u takvoj kombinaciji Zagreb original - Lošinj replika mogla naći dobitna kombinacija kulturno-organi zaciono-financi jsko-turističke i druge prirode ovog fenomena, koji je daleko prerastao naše otočne okvire - horizonte.
Pitanje nije gdje smjestiti brončanog atletu i da li on treba biti izložen na Lošinju, već da li mi na otoku znamo uopće iskoristiti povijesni trenutak jednog brodoloma uz našu obalu i izvući neku korist od toga (naravno ne samo materijalnu)?
Evo što nam se istovremeno dogaða pred nosom. Ostaci rimskog sarkofaga u uvali Studenčić propadaju pred našim očima. Nama je normalno da danas jedan takav spomenik služi kao posuda iz koje ovce piju vodu. Istovremeno se predlaže gradnja velebnog zdanja za smještaj apoksiomena u Lošinju. Nemojmo pretjerivari ljudi, i ovo što imamo ne znamo čuvati, dosta je velikih riječi, kad nismo sposobni niti za mala djela. Nažalost, bojim se da ništa neće biti ni od ureðenja prostora za muzej u skoro doba, a kamoli za nešto više.
drugo realne mogucnosti. Navedite mi pet imena ljudi u Losinju koji bi taj projekat znali odraditi. Ili navedite mi ljude koji vec danas u Losinju imaju skicu (napisanu)
kao alternativu.
Sve bi dao za Lošinj, dolazim svaki vikend i cijeli godišnji provodim tu, volio bi da nisam u pravu, ali istina je drugačija.
Pravo je čudo kako nismo u blatu do koljena.