Brončana statua Apoksiomena, izronjena još 1999. iz malološinjskog akvatorija kao okamina koja je skrivala senzacionalno otkriće - vjerojatno jedini sačuvani brončani Lizipov kip - danas je, nakon višegodišnjih kompliciranih i zahtjevnih restauratorskih i konzervatorskih zahvata, postala kamen smutnje, pa i »igračkom« za politikantska prepucavanja. Za trajanja izložbe u Arheološkom muzeju, koja je upravo završena, a pred odlazak u Firenzu, gdje će Apoksionem kao »atleta iz Hrvatske« biti izložen četiri mjeseca, počela je javna polemika, mahom nestručnjaka, a uglavnom zastupnika raznih političkih perjanica, o budućem smještaju te dragocjene i nadasve jedinstvene grčke skulpture (sličnih ima ukupno pet, ali su rimske kopije).
Treba li se Apoksiomen vratiti u Mali Lošinj? Ne samo Lošinjani, mještani i otočani, nego i cijela Primorsko-goranska županija aklamacijom je za taj povrat. Taj zahtjev podrazumijeva i objede uperene protiv onih koji smatraju da bi njegovo mjesto trajnog izlaganja trebao biti Zagreb. Tumači se to centralističkim ponašanjem, i zanemarivanjem »periferije«. Puca se, uz pomoć raznih medijskih glasnogovornika, na Ministarstvo kulture kao središnje mjesto odlučivanja o konačnoj sudbini Apoksiomena. Prešućuje se mogućnost njegove trajne pohrane Centru za podmorsku arheologiju u Zadru, koji se uređuje i oprema već dugi niz godina, jer se taj podatak ne uklapa u provocirani sukob državnog središta i »provincijskog« gradića kojemu se otima njegova najveća turistička atrakcija. Neka druga »periferija« srušila bi tezu o centralističkoj politici. Ispuštanjem Zadra iz laičke rasprave, lakše je zaoštravati odnose na liniji Zagreb (država) - Lošinj (regija), sve do usijanja koje rezultira optužbama o »krađi Apoksiomena«. Pri tome se ispušta činjenica da je odlučnom akcijom upravo aktualnoga ministra kulture, u njegovu prvom mandatu, spriječena krađa iz podmorja.
Tko može odlučivati o posljednjoj postaji Apoksiomena? Ministar, gradonačelnik, župan, građani laici ili stručnjaci? Tu dvojbe ne može biti. Jedino vrhunski stručnjaci, bez pritiska politike i javnosti, mogu odgovorno donijeti tu sudbonosnu odluku, pa i uz konzultaciju međunarodnih stručnjaka od kojih su ga mnogi već vidjeli, a neki radili na njegovoj restauraciji. Apoksiomen treba biti tamo gdje su osigurani uvjeti, pa i mikroklimatski, za njegovo trajno čuvanje, za neprekidnu njegu i nadzor stručnjaka. Primjer koji se u sadašnjim prepucavanjima često ističe, a vodi mlin na Mali Lošinj, ne drži vodu. Riječ je o dva takva (ali rimska) primjerka što se čuvaju u Riaceu u Kalabriji. Turistički argument je tamo davno propao (tri posjetitelja dnevno). No, mnogo je pogubnije to što zbog saliniteta (mikroklimatski uvjeti) ti kipovi polako, ali nepovratno nestaju, unatoč tome što svakih par godina odlaze na novu restauraciju u Firenzu, gdje pred Galerijom Uffizi već odavno ne stoji originalni Michelangelov »David« nego (iz tih razloga) njegova vjerna kopija. Taj isticani primjer je, dakle, suprotnog efekta.
Što je sada važno procijeniti? Do čega nam je stalo više? Do turističke atrakcije ili do trajnog očuvanja Apoksiomena? Nestručna javnost tu nema pravo glasa, a teško da bi ikoji političar mogao i smio na sebe preuzeti odgovornost odlučivanja, jer sudit će mu budućnost! Baš kao i struci, pogotovo ako poklekne pod bilo čijim pritiscima!