U čast desetogodišnjice vađenja antičkog brončanog kipa Apoksiomena iz lošinjskog podmorja, Lošinjski muzej ugošćuje izložbu "Grčko - helenistička keramika u Arheološkom muzeju u Splitu". U malološinjskog palači Fritzy izložba će svečano biti otvorena u utorak, 28. 4. 2009. u 20 sati.
Jedinstvena zbirka oslikane grčke antičke keramike bit će od 28. 4. do 27. 05. 2009. izložena u galerijskom prostoru palače Fritzy, matične zgrade Lošinjskog muzeja u Malom Lošinju.
Izložba predstavlja manji izbor grčko - helenističkih predmeta koji se čuvaju u čuvaonicama splitskog Arheološkog muzeja. Svi predmeti su pronađeni na otoku Visu, na prostoru antičke Isse, odnosno njene nekropole na Martvilu. Izloženo je 118 predmeta koji su razvrstani prema stilovima izrade i i ukrašavanja - njih ukupno osam.
Izložbu je osmislio i organizirao Boris Čargo, viši kustos Arheološke zbirke "Issa" na otoku Visu, područne zbirke splitskog Arheološkog muzeja.
Ovo je treće gostovanje izložbe nakon Imotskog i Šibenika, no ujedno i prvo izvan Dalmacije. Organizatori izložbe su Grad Mali Lošinj, Lošinjski muzej i Arheološki muzej - Split.
Izložba "Grčko-helenistička keramika u Arheološkom muzeju u Splitu" u malološinjskog palači Fritzy svečano će se otvoriti u utorak, 28. 4. 2009., u 20 sati.
Opširnije o izložbi "Grčko-helenistička keramika u Arheološkom muzeju u Splitu" autora Borisa Čarga
Riječ uz izložbu
Antička Isa (Issa), grčki grad na otoku Visu, bila je važano proizvodno središte keramičkih posuda na Jadranu tijekom kasnog helenizma. Na njenim prostorima pronađeno je mnoštvo različitih posuda koje svjedoče o vještini njenih lončara, ali i trgovačkim vezama tog grada ponajviše s grčkim gradovima južne Italije. Te pomno rađene vaze ovog trenutka izlažemo u Malom Lošinju, možda u najboljem trenutku kako bi svojom ljepotom i raznolikošću "pripremile" Lošinjane za prihvat izuzetnog nalaza iz njihova akvatorija kod Vele Orijule, brončanog čistača strigila. No, za razliku od dosadašnjih gostovanja ova izložba ima i jednu drugu dimenziju, ovog puta susret je to dvaju otoka, Visa i Lošinja, otoka koji gledaju na jadransku pučinu.
Premda se u splitskom Arheološkom muzeju čuvaju grčke i helenističke vaze i s drugih značajnih arheoloških lokaliteta, poput Staroga Grada, Trogira, Stobreča, Mutograsa, Salone, Nina..., vaze s Visa svojim brojem, raznolikošću, očuvanošću i kvalitetom daleko premašuju sve ostale zajedno. Gotovo sve te posude potječu s isejske nekropole Martvilo. Ta je nekropola, unatoč mnogim devastacijama kroz koje je prošla, dala najveći broj grčkih vaza, koje se danas čuvaju po mnogim hrvatskim i inozemnim muzejima. Isto tako, u grčko-helenističkom depou splitskog Muzeja više od devedeset posto predmeta otpada na keramiku, koja je u najvećoj mjeri s Visa. Stoga nije bilo teško odlučiti se na jednu ovakvu izložbu.
Pred posjetiteljima je samo mali uzorak tih posuda, u odnosu na materijal koji splitski Muzej čuva. Izložba je podijeljena i posude su izložene prema različitim keramičkim stilovima u kojima su izrađene. Nastojao smo kratkim i jednostavnim tekstovima uz izložbu približiti posjetitelju te predmete i njihovu duboku povijest, te ga upoznati s keramikom koja se proizvodila u južnoj i sjevernoj Italiji, ali i onoj koja se proizvodila na našim prostorima odnosno na Visu.
Od svih predmeta koji se čuvaju u grčko-helenističkom depou splitskog Arheološkog muzeja, više od devedeset posto njih otpada na keramički materijal. Velik dio tog materijala čine cjelovite posude, najvećim dijelom iskopane u Visu, na nekropoli grčkoga grada Isse, koju je viški puk nazvao Martvìla (fem. pl.), odn. Martvìlo ime koje je danas udomaćeno među Višanima i kao takvo ušlo u stručnu literaturu.
Ono što je bilo presudno za nastanak tog imena, jest 'sadržaj' koji je zemlja krila u sebi, a viški su ga težaci otkrivali pri obradi svojih vinograda. Potaknuti mnogobrojnim ostatcima grobova i ljudskih kostiju u podnožju dva brda, Gradine i Bandirice, nadjenuli su tom predjelu najlogičnije ime, Martvilo - mjesto gdje su mrtvi. To mjesto gdje su mrtvi zapravo je necropolis, i Martvilo nije ništa drugo doli hrvatski dijalektalni izraz za nekropolu. Iz toga je razvidno da je ljudski spomen na ovo mjesto bio dubok i trajan, te se generacijski prenosio i preživio do danas. Tim imenom viški su težaci na najbolji način okarakterizirali taj prostor i njime do današnjih dana sačuvali ljudski spomen na to mjesto i svu njegovu kulturološku slojevitost. Imenom Martvilo cijeli je ovaj prostor dobio svoj puni smisao.
Višku je nekropolu tijekom četrdesetih i pedesetih godina dvadesetog stoljeća zadesila zla sudbina, jer je devastirana, te je tako izgubljen čitav niz dragocjenih podataka o broju i tipu posuda u pojedinom grobu, broju pokojnika, tipu i arhitekturi groba i dr. Ipak, spašen je znatan broj vaza.
Gotovo sve posude iz grčko-helenističkog razdoblja koje se nalaze u čuvaonici splitskog Arheološkog muzeja bile su dijelom grobnog inventara, postavljene uz pokojnike kao popudbina prigodom pogrebnog obreda. Sve su one dobro očuvane, a oštećenja se ogledaju uglavnom u nepostojanosti boje, u pokojoj slomljenoj ručki ili oštećenjima na usni posude.
S dolaskom grčkih trgovaca, a poslije i prvih kolonizatora u Jadran, započinje novo razdoblje u povijesti keramografije u Dalmaciji. Među ilirskim etnosima duž jadranske obale dominirala je gruba keramika uglavnom debljih stijenki, s dosta primjesa kalcita u glini. S dolaskom Grka, na Jadran stiže i njihova roba, a zatim i proizvodnja fine keramike tankih stijenki, koja je oslikavana, pomno premazivana i ukrašavana različitim dekorativnim uzorcima. Neposredno nakon doseljenja i osnivanja kolonija, na Jadranu prevladava keramika koja se uvozi iz Velike Grčke, u prvom redu keramika tipa Gnathia i nešto manje crvenofiguralna keramika. No, vrlo brzo nakon toga, možda već u 4. st. pr. Kr., a sasvim sigurno u 3. st. pr. Kr., novoosnovani polisi Isa (Issa) i Far (Pharos) započinju s vlastitom proizvodnjom. Taj je slijed posve logičan ako se zna da su ovi gradovi na svojim prostorima imali dovoljno kvalitetne gline, a tržište koje su pokrivali bilo je veliko. Nalazi iz svetištâ u ilirskoj sredini, na Rtu Ploči (Promunturium Diomedes) i u Spili kod Nakovane na Pelješcu, to lijepo potvrđuju. No grčku keramiku nalazimo i dublje, u ilirskoj unutrašnjosti, što svjedoči o razmjerima trgovine između Grka i autohtonog stanovništva.
O keramičkoj proizvodnji unutar grčkih gradova na Jadranu ne znamo dovoljno, pa se u posljednje vrijeme arheolozi sve više okreću geolozima, kemičarima i drugima koji svojim znanjima mogu pridonijeti rasvjetljavanju svih okolnosti keramičke proizvodnje i tehnologije pečenja lokalne keramike te načinima njezina odvajanja od uvezene. Ta je suradnja u početcima i svi s nestrpljenjem očekujemo njezine prve rezultate.
Kao prilog proučavanju proizvodnje lokalne keramike u Isi ovdje se izlaže dio ulomaka kalupa za proizvodnju helenističke reljefne keramike. Dijelovi su to kalupa za proizvodnju reljefnih čaša ili zdjela, u literaturi često nazivanih megarskim zdjelama. Motivi na njima su biljni (krljušti šišarke, lovorovo lišće, palmete), životinjski (dupin, zec), mitološki, potom motivi rozeta i sl. Svi ti ukrasi svojom reljefnošću daju iznimnu živost površini reljefne keramike.
U kratkim uvodnim tekstovima uz pojedini keramički stil nastojao sam iznijeti one podatke koji su na današnjem stupnju proučavanja grčke i helenističke keramike uglavnom prihvaćeni. Pokušao sam dati jedan povijesni slijed proizvodnje različitih keramičkih stilova, kao i zemljopisni okvir unutar kojeg su nastajali. Koliko sam u tome uspio, neka procijene posjetitelji.