Najmlađi timovi debatnog kluba IDEM i ja, polaznici šestih razreda osnovne škole, debatirali su proteklog vikenda u Zagrebu na debatnom turniru osnovnih škola Hrvatske o tezi Ulazak Hrvatske u EU ima više prednosti nego nedostataka. Pod naslovom "Sve znaju, ali nažalost ne odlučuju" o turniru je objavljena vijest u središnjem Dnevniku HRT (video 2:01)
Sudjelovanjem na ovom debatnom turniru završen je niz edukativnih radionica Centra za zdravo odrastanje kojima je cilj bio upoznati djecu i mlade sa europskim integracijama. Cjelogodišnju edukaciju o EU podržalo je Ministarstvo vanjskih poslova i europskih integracija.
Sve znaju, ali nažalost ne odlučuju
Komentari:
Je li se netko drznuo pa pitao mlade:
Kako ste?
Što će im mladi na to reći?
Prava pitanja koja bi ova politička klatež trebala postaviti jest:
Razumiju li mladi danas njihove riječi i koliko su one aktualne?
Koliko njima konkretno odgovaraju na pitanja mladih i može li se tim odgovorima uhvatiti glava i rep?
Što će se to zapravo dogotiti u Eu?
Koliko mi mladi shvaćamo ozbiljnost situacije u kojoj se nalazimo?
Koliko mi mladi puta dopuštamo da nas preveslaju?
Pogledajmo "program" kukurikavaca EU ovo ,EU ono!
Odakle pravo kukurikavcima da našim krvavo stečenim kunama grade ceste preko drugih država ili ti ga ne znam kuda , odakle im pravo puhati se mmf-om,kao da nismo već preveć zaduženi?!
Zašto im je svima jednak izgovor ako ne uðemo u EU idemo na balkan?
Ionako nas drugovi odavno smatraju zapadnim balkanom.....
Zapravo, ništa novo i ništa što većina mladeži nije imala priliku već čuti.
Ova politička klatež nama mladima govori povjesnim jezikom komunizma i staraca ,a to je spoj koji bez jednostavnosti i konkretnosti ne može biti razumljiv.
Barem ne za većinu srednjoškolaca i studenata koji žive u domovini.
Njihovi narcisoidni planovi i umišljeni stavovi kako samo oni razumiju narod,ali narod ne razumije njih.
Njihov govor i reklame za ulazak u EU teško dopiru do tog naroda čak njime i vrijeðaju inteligenciju nas mladih na kojima bi i trebala počivati budućnost domovine .
Kako onda politička klatež može razumjeti mlade i govoriti im o EU kada ih vrjeðaju niskobuðetnim reklamama, posebno onim govorom koji će biti aktualan i razumljiv?
Politička klatež s tim problemom, možda i nesvjesno, susreće mlade ljude.
Poznaje li politička klatež uopće probleme mladih?
Možda samo znaju za jedan – i to onaj problem koji nije toliko problem mladih već te političke klateži.
Barem bi trebao biti.
Riječ je o trendu da sve veći broj mladih, ali i starijih, napušta Hrvatsku, koju je posljednjih godina okaljala politička klatež koja je bila na vlasti od 2000 pa do sada.
Okaljali su Hrvatsku s financijskim skandalima,blać enjem Crkve,blaćenjem Domovinskoga rata, sa slikom podobnih u skupim automobilima, "domoljuba" koji su u Hrvatskoj posezali za kapitalističkim načinom života ili ogrezli u nemoralu s ljubavnicama...
Može li se mladima danas tako olako narediti ili preporučiti da ostanu u okrilju napaćene,posram ljene i pokradene Hrvatske?
Može li im se tako olako, bez argumenata, reći kako je EU dobra za nas,te da se oslone na njih kao organizaciju?
Mogu li se propusti te iste organizacije tako olako izbrisati te poručiti mladima kako osim njih ne postoje druge opcije ni drugi putevi?
Kao da se Hrvatska ne može spoznati ako se prvo ne pita političku klatež ?!
Mi mladi domoljubi moramo biti nositelji ove Domovine i Hrvatske državotvornosti.
Mladi moraju upregnuti svoja leða te reći: DOSTA je vrijeðanja naše inteligencije!
DOSTA je da nas gurate u svakojake masonske tvorevine!
DRUGOVI I "GOSPODO" NE PRAVITE NAS BUDALAMA NI KRETENIMA JER ĆEMO SE ZNATI ODUPRIJETI HTJELI VI TO ILI NE.
BRANITELJI VI KOJI STE SVOJOM KRVLJU BRANILI I OBRANILI NAŠU DOMOVINU PODIGNITE GLAVE I USPRAVNO NAPRIJED SA HRVATSKIM STIJEGOM,A MI MLADI ĆEMO ZA VAMA!!!
MLADI PROBUDITE SE I VRATIMO HRVATSKU PONOSNU I LIJEPU KO U SNOVIMA KAKVU SU SANJALI NAŠI DIDOVI ,A KRVLJU BRANILI NAŠI RODITELJI!!!
DUŠA NEMA MIRA TRAŽI JE...!
Citat: Ako time misliš na Kukuriku koaliciju, ne znam zašto kažeš da "nelegitimno kokoriće" (valjda kukuriče ). To jato kukuriče sasvim legitimno, jer im legitimitet daje ishod izbora. A ako misliš da su Čačić, Pusićka i Jakovčić crvendaći, jako si se zaj***
A što se tiče blaćenja Crkve nitko je nije oblatio kao ona samu sebe svojom pohlepom, rastrošnošću, licemjerjem, pedofilskim skandalima i netolerancijom drugačijih.
vi neznate ništa od toga! po čemu ste vi "mladi"?
LOVAC JE POSTAO LOVINA: ŠTO JE OSTALO OD NEKADAŠNJE REGIONALNE EKONOMSKE SILE?
Brojne, nekad moćne slovenske tvrtke žarile su i palile na području bivše Jugoslavije.
Danas su ili u stečaju ili su prodane ili očajno traže nove vlasnike koji bi ih spasili od propasti. Mura, Istrabenz, Pivovarna Laško, Fructal, Nova ljubljanska banka, Droga Kolinska kao i aktualni Marcator samo su neke od najpoznatijih.
Slovenski san o regionalnom gospodarskom lideru raspuknuo se kao mjehur od sapunice već s prvim naletima krize koja je zahvatila Europsku uniju. Moćne slovenske tvrtke koje su nekad žarile i palile na području bivše Jugoslavije danas su ili u stečaju, ili su prodane ili očajno traže nove vlasnike koji bi ih spasili od propasti. Mura, Istrabenz, Pivovarna Laško, Fructal, Nova ljubljanska banka, Droga Kolinska kao i aktualni Marcator samo su neke od najpoznatijih.
Ne čudi stoga što Slovenci s malo optimizma gledaju na 2012., u kojoj ih čeka pitanje jesu li se spremni još dublje se integrirati s Europskom unijom te se odreći dijela nacionalne suverenosti pristankom na 'fiskalni pakt' što su ga članicama zbog dužničke krize u eurozoni predložile Njemačka i Francuska.
Eu nam daje jako puno mogućnosti ,ali uz ovakvo zatupljeno zaostalo razmišljanje bi nam ujedinjenje zaista moglo i štetiti ,ne zbog EU nego zbog domaćih budala i lopova koji će to iskoristiti za sebe a ponovno na štetu onih koji imaju najmanje.
Potrebno je unaprijediti obrazovanje a to nećemo postići štampanjem diploma ,nego kvalitetom obrazovanja koje je u istom stanju kao i država.
1.) Hrvatska će imati manje od 1% pravo glasa u europskom parlamentu
2.) Hrvatska će morati plaćati članarinu u visini od 4 milijarde kuna godišnje
3.) Poskupljenje duhanskih i naftnih derivata vjerovatno i alkoholnih proizvoda
4.) Ograničavanje proizvodnje na normu koju će odrediti EU parlament (npr. u Slavoniji postoje tri šećerane koje će svoju proizvodnju morati smanjiti za 35% što znači zatvaranje jedne od tri šečerane)
5.) Hrvatska nema pravo na gospodarski pojas u Jadranskom moru (talijani imaju pravo loviti u našem moru i vaditi naftu iz istoga, napomenimo da su svoj dio Jadrana izlovili zato što posjeduju ogromnu i najmoderniju brodicu na mediteranu)
6.) Hrvatska se obvezuje na izgradnju i dodjelu stanova onima koji su 1991. godine napustili Hrvatsku i sudjelovali u agresiji na nju
7.) Pristanak na pretvaranje velikosrpske agresije u graðanski rat i s tim u vezi odustajanje od ratne odštete
8.) U procesu tzv. pregovora Hrvatska je bila izložena ucjenama (prodaja ili predaja nacionalnih bogatstava, teritorijalne ustupke susjedima, otvaranje tržišta nelojalnoj konkurenciji i monopolima, prodaju poljoprivrednog zemljišta i dr.)
9.) EU fondovi financiraju što je u interesu EU, a ne što je u interesu RH
10.) Za Hrvatsku su predviðeni višestruko manji iznosi EU fondova za RH u odnosu na zemlje koje su nedavno postale nove članice
AKO JE GORE NAVEDENO NETOČNO – OČEKUJU SE ARGUMENTIRANI DEMANTI
ABH Lošinj voli Hrvatsku i Lošinj i stalo nam je da ovdje stvorimo uvjete za bolji život, a što je itekako moguće, pa da nam otočanine moraju odlaziti.
Link Text (tportal.hr/.../...)
Europska unija nema alternative. Ako ne uðemo u Europsku uniju, Hrvatska će propasti. Mi ne možemo sami sebi pomoći, treba nam Europska unija i njezina velikodušna pomoć. Već 11 godina slušamo iste parole. Obasibaju nas njima iz svih pravaca. Navodni suparnici HDZ i SDP potpuno su složni u namjeri da se Hrvatska preda u ruke briselskih birokrata, i to je otišlo tako daleko da su ustavnim izmjenama znatno smanjili moć naroda da tome nešto prigovori. Mediji pažljivo filtriraju samo one lijepe priče o EU, a mnogobrojne negativnosti, koje zapravo u velikoj mjeri poništavaju one prenaglašavane pozitivnosti, nekako izostaju. Europska se unija predstavlja kao zemlja u kojoj teče med i mlijeko. Mediji su se iz sredstva informiranja prometnuli u sredstvo besramnog propagiranja. Makar je potpora naroda ulasku u EU već pri samome dnu, stalno nas "hrane" anketama koje imaju svrhu uvjeriti nas da su protivnici ulaska u manjini i da im uopće nema smisla izlaziti na referendum. Što se savršeno poklapa s protuhrvatskim izmjenama Ustava RH u suradnji gorljivih "rivala" HDZ-a i SDP-a.
I iako mi, hrvatski narod, stalno sve više osjećamo na vlastitoj koži posljedice bespogovorne podaničke politike prema Europskoj uniji i iako možemo svjedočiti kako velika europska gospodarstva kolabiraju jedno za drugim pod težinom blagostanja koje EU nudi svojim članicama, i dalje nam besramno u lice lažu i pokušavaju nas uvjeriti kako će nam u Europskoj uniji biti mnogo bolje nego izvan.
I to im u izvjesnoj mjeri uspjeva.
Jer oni ne moraju uvjeriti čitav hrvatski narod da moramo ući u EU, već uvjeriti dovoljno veliki broj da je potpuno uzaludno buniti se protiv toga. Tako da što manji broj birača izaðe na referendum, i da to budu uglavnom zagovornici ulaska u EU. To se postiže spregom politike i medija. Objektivne informacije o EU teško je dobiti. Ogroman se kapital ulaže u agresivnu kampanju. Gotovo da nema medija koji ne sudjeluje u njoj. Kao jedine alternative na političkoj sceni nude nam se tek dvije stranke, obje duboko zagrezle u korupciju i s gotovo identičnim programima koji se baziraju na poslušništvu Bruxellesu. Rasprava o ulasku gotovo da i ne postoji, protivnici ulaska, odnosno zagovornici hrvatske suverenosti ne dobivaju medijski prostor, a na njihove se argumente nitko ne obazire. A ako se netko i osvrne na njih, učini se to usputno, proglašavajući ih euroskepticima, ksenofobima, nazadnjacima, neobrazovanima, ustašama, fašistima, klerofašistima, homofobima, primitivcima, itd. I tu završava rasprava.
Takvo postupanje može imati samo jedan naziv. Cenzura.
Njihova je moć u potpunoj kontroli informacija. No koliko se god trudili, ta kontrola nikako ne može biti potpuna. Još uvijek postoje neovisni listovi i portali, blogovi i privatne stranice koje se ne libe govoriti istinu.
Europska unija je prijevara, ali da bi se taj kriminal mogao onemogućiti i sankcionirati, potrebno je restrukturirati političku scenu. A to znači izbaciti unioniste iz Sabora i ubaciti suvereniste.
Hrvatska je već godinama uvjeravana da ne postoji alternativa Europskoj uniji, a da se ondje ne dogaða ništa osim protoka rijeka meda i mlijeka, dojam je koji smo mogli steći i zahvaljujući propagandi koju direktno plaćamo novcem od poreza - putem kampanja Ministarstva vanjskih poslova i europskih integracija.
Početkom iduće godine ta kampanja će se dodatno zaoštriti budući da je u interesu i novoizabrane Vlade, kao i onih prethodnih pod ravnanjem HDZ-a, da se hrvatski graðani izjasne za ulazak u EU kada izaðu na referendum 22. siječnja 2012. godine.
Premda je i udruga GONG upozoravala Vladu da na europske običaje koji nalažu da se jednaka sredstva troše jednako na oba odgovora referendumskog pitanja, ništa se nije dogodilo i odgode referenduma do trenutka kada se smanji broj graðana koji se osjećaju neinformirani o EU, neće biti.
"Iako je prema svim anketama velik dio graðana Hrvatske protiv ulaska u EU, takav stav ne zastupa nijedna parlamentarna stranka ni suvisla politička opcija. To je samo još jedan dokaz nefunkcioniranj a 'demokracije' u kojoj, navodno, živimo. Neophodno je EU kritizirati iz objektivnog ekonomskog i demokratskog gledišta - da bi se išta moglo poduzeti, prvo je potrebno biti svjestan realne političko-ekono mske situacije u svijetu općenito, pa tako i stvarne slike o EU", navode autori stranice, koja sadrži brojne članke vezane za gospodarstvo i politiku u Uniji. No, evo glavnog prigovora:
"EU je institucionalni okvir neoliberalne ekonomske politike u Europi, tj. ekonomske politike čiji je isključivi smisao pogodovanje kapitalu i političko-gospo darskoj eliti, a ne običnim ljudima. EU bi nam, navodno, trebala donijeti med i mlijeko, no Hrvatska će, zajedno s drugim novim zemljama-članic ama, samo (p)ostati dijelom europske periferije izložene na milost i nemilost velikim zapadnoeuropski m korporacijama i interesima", upozoravaju.
Od ulaska u EU, navode, "profitirat će samo hrvatska politička i kapitalistička elita nastala u privatizaciji koja je upropastila nekoć perspektivnu hrvatsku industriju i gospodarstvo. Hrvatska brodogradilišta su pred gašenjem meðu ostalim i zbog zahtjeva EU, a posebno teška situacija u Europi čeka hrvatske seljake".
Nakon ekonomije, glavna zamjerka je da je za EU "suprotno javno proklamiranim neutemeljenim tvrdnjama, tipičan izrazit nedostatak demokracije (danas.net.hr/svijet/page/2011/11/16/0679006.html)".
"Europom uglavnom upravljaju neizabrani birokrati (danas.net.hr/svijet/page/2011/12/01/0053006.html) na koje graðani imaju zanemariv utjecaj. Hrvatska će, kao mala zemlja, imati vrlo slab utjecaj u EU, a još će manji utjecaj imati njezini graðani", navode u obrazloženju svježe pokrenutog portala.
Preuzeto s H-alter.org (h-alter.org/.../...)
Zašto je EU neoliberalna?
EU je neoliberalna je provodi neoliberalnu politiku, tj. politiku koja radi u korist sitne gospodarsko-pol itičke elite i korporacijâ a na štetu većine graðana. Neoliberalna se politika kroz institucije EU provodi na različite načine, različitim kanalima i mjerama – katkad formalno i službeno, katkad neslužbeno – ali obuhvaća sve sektore ekonomije i društva. Osim toga, nije ograničena samo na države članice EU, nego i na države-pristupn ice, kojima se neoliberalna politika, u još strožem obliku nego u starijim državama-članic ama, nameće kao uvjet ulaska u EU. Ne treba se, naravno, zavaravati da neoliberalizam postoji samo u EU, jer takva politika prevladava u čitavom svijetu, no ona se kroz institucije EU još više promiče i uvlači u sve pore ekonomije i društva.
RECITE TAKVOJ EUROPI NE.
Citat: Da si graðanski odgojen i obrazovan znao bi da Hrvatska nije katolička država. Hrvatsku se može nazvati katoličkom zemljom jer prema vjerskom izjašnjavanju na popisu stanovništva ima najviše katolika, ali prema istom mjerilu Hrvatska je i ženska zemlje, jer žena ima više od muškaraca.
Kao država, Hrvatska je svjetovna država u kojoj su sve vjere ravnopravne i odvojene od države. Da bi bila katolička država, morao bi biti izglasan ustav u kojem bi pisalo da je katolička vjeroispovijest državna vjeroispovijest.
Educiraj se svećeniće, to ne boli
Državni praznici u 2012 u Hrvatskoj.
01.01.2012 Nova Godina
06.01.2012 Sveta tri kralja
09.04.2012 Uskrsni ponedjeljak
01.05.2012 Praznik rada
07.06.2012 Tijelovo
22.06.2012 Dan antifašističke borbe
25.06.2012 Dan državnosti
05.08.2012 Dan domovinske zahvalnosti
15.08.2012 Velika Gospa
08.10.2012 Dan neovisnosti
01.11.2012 Dan svih svetih
25.12.2012 Božić
26.12.2012 Sveti Stjepan
Švicarska nije katolička zemlja za razliku od Hrvatske koja broji preko 90% katolika u Švicarskoj je nešto oko 40%
ajmo još jednom! Hravatska je katolička zemlja a ne država.
Država slavi katoličke blagdane kao državne a ne zemaljske. moje dijete u državnom svjetovnom vrtiću i školi uči i slavi katoličke blagdane kao državne. Jesu li katolički blagdani državni ili nisu? Znači da bi trebali biti radni dani u svjetovnoj državi.
Švicarska kao i Hrvatska nije katolička država, jer nema službenu državnu religiju, a kao zemlja manje je katolička od Hrvatske, jer ima samo 41.8% katolika u ukupnom stanovništvu. Protestanata ima 35.3%), Muslimana 4.26%, a pravoslavaca 1.8%, i t.d.
Citat: Sve to (i još mnogo više) Crkva dobiva na temelju ugovora izmeðu države Hrvatske i Vatikana kojim je plaćeno priznanje samostalne Hrvatske. Crkva je uvijek bila jako dobar trgovac, a ovaj ugovor s Hrvatskom joj je jedan od najunosnijih poslova. Nije čudo što pape malo malo pa posjete svoje imanje.
Europska unija je poznata po svojoj birokratskoj potrebi da sve opiše i regulira, što zna dovesti do apsurdnih situacija bavljenja oblikom krastavaca u službenim dokumentima EU-a.
S druge strane, EU jednako precizno kao krastavce definira i ono što se smatra siromaštvom: imati primanja ispod 40 posto prosječnih smatra se teškim siromaštvom, a ako se nalazite na 60 posto prosjeka, onda ste na granici siromaštva. Ako se mjeri po tim kriterijima, kao što je to u svojoj studiji učinio Savez za blagostanje iz Njemačke, onda se dolazi do uznemirujućeg podatka da u ekonomski najsnažnijoj europskoj državi čak dvanaest milijuna ljudi živi u opasnosti od siromaštva.
Taj broj u zemlji s više od osamdeset milijuna stanovnika nije zanemariv, a još više zabrinjava to što se siromaštvo ponajviše širi u nekoć najbogatijem dijelu Njemačke. Industrijska oblast Ruhr je sa svojim rudnicima i tvornicama nekad bila motor njemačkog razvoja, dok se danas u gradovima poput Dortmunda, Duisburga i Gelsenkirchena broj onih kojima prijeti siromaštvo popeo iznad 20 posto!
'Za mnoge nema svjetla na kraju tunela. Mogući su i neredi poput onih u Londonu, jer ljudi u beznaðu gube osjećaj društvene kontrole. Kada taj lonac od pet milijuna ljudi proključa, bit će ga teško smiriti', dramatično je za njemačke medije opisao situaciju u Ruhru Ulrich Schneider iz Saveza za blagostanje koji je objavio studiju.
Još jedna velika novost te studije je što skreće pažnju na činjenicu da siromaštvo u Njemačkoj više nije samo problem bivšeg komunističkog istoka države. Osim Ruhra, koji se nalazi u pokrajini Nordrhein-Westf allen, postoje i dijelovi drugih pokrajina koji su pogoðeni siromaštvom. U Bavarskoj je sveukupan prosjek siromaštva 4,4 posto, no u regijama Hof i Oberpfalz broj siromašnih se penje na više od deset posto. Ipak, najgori su rezultati iz istočne pokrajine Mecklneburg-Vor pommern u kojoj pod prijetnjom siromaštva ili u njemu živi 22 posto stanovništva.
Jednako tako zabrinjava to što njemački odličan gospodarski rast ima sve manje utjecaja na izlazak ugroženog dijela stanovništva iz siromaštva, a da bi se situacija značajno popravila procjenjuje se da njemačka savezna vlada treba investirati još 20 milijardi eura godišnje u socijalne programe. Zasad takve namjere nema.
Često se kao argument iznosi to da će ulazak u EU iskorijeniti korupciju u Hrvatskoj.
Kao prvo, EU jest protiv korupcije u Hrvatskoj (i drugim zemljama pristupnicama), ali ne zbog svojih "civilizacijski h dosega", "načelne netolerancije korupcije" ili sličnih floskula, nego iz vrlo pragmatičnih i prizemnih razloga. Zemljama EU ne odgovara korupcija u Hrvatskoj jer to znači da se na taj način njima otima dio tržišnog kolača otežavajući im ili potpuno sprječavajući "ulaganja" (tj. izvlačenje profita iz Hrvatske i drugih zemalja). Recimo – ako korporacije iz EU ne mogu ući u Hrvatsku zbog političkih veza domaćih kapitalista, to je za njih gubitak potencijalnog profita. Ili – ako trebaju potplaćivati lokalne vlasti za svaki korak, to su za njih dodatni troškovi (na koje su spremne ako drugačije ne ide, a profit je zajamčen, no koje je bolje eliminirati). Dakle, pitanje je iskorjenjivanja korupcije za EU ponajprije pitanje vlastite koristi.
Kao drugo, u samom se argumentu da nam je za rješavanje vlastitih problema nužno potrebna EU može iščitati česti samoprezir koji se u Hrvatskoj javlja, pri čemu se sve što dolazi iz našeg "balkanskog blata" nužno smatra manje vrijednim od onoga što dolazi s "razvijenog Zapada". Riječ je o zapravo autorasističkim idejama da smo mi (valjda genetski?) nesposobni sami sobom upravljati te nam tu treba pomoć "civiliziranog Zapada".
Kao treće, tvrditi da u EU nema korupcije znači u potpunosti biti nesvjestan stvarnosti. Korupcija je u mnogim sferama gospodarstva i politike jednako prisutna i u EU kao i kod nas, samo što se ondje dogaða na drugačije načine i sa specifičnim lokalnim posebitostima. Dovoljno je primjerice istaći financiranje nekih mafijaških poduzeća preko fondova EU, što je nedavno razotkriveno, ili recimo ponašanje finske tvornice oružja Patria u Sloveniji (afera s potkupljivanjem).
Kao četvrto, korupcija postoji u samom neoliberalnom sustavu koji EU promiče, a kojemu su u osnovi interesi kapitala na štetu većine društva. Čak i kada bi se sve provodilo po zakonima te kada nezakonite, izravne, korupcije ne bi bilo, to ne znači da istinska korupcija, korupcija samog sistema, tu i dalje ne bi bila prisutna.
Nećemo li, ako uðemo u EU, biti u društvu s velikima i moćnima?
Ideja da će male zemlje bolje proći ako budu u "društvu s velikima" je sama po sebi naivna. Hrvatska je, ušla u EU ili ne, nužno u podreðenom položaju kao ekonomsko-polit ička periferija EU. No ne treba se zavaravati da će se to ulaskom promijeniti. Dapače, načini dominacije najmoćnijih zemalja EU i eurobirokracije će samo postati još eksplicitniji i lakši, dok će se utjecaj običnih graðana na vlasti još više smanjiti (koga će primjerice u Bruxellesu biti briga što netko u dalekoj Hrvatskoj prosvjeduje ili štrajka?).
Hrvatska, kao ni druge male zemlje, neće u EU imati gotovo pa nikakvu pravu snagu, isto kao što je nemaju ni u drugim takvim organizacijama (npr. NATO-u). I gospodarski i politički, Hrvatska će, s ostalim zemljama istočne (i u manjoj mjeri južne Europe) biti i jest periferija prema moćnijim zapadnim zemljama prema kojima stoji u neokolonijalnom odnosu. Takav se odnos vidi već danas, dok je Hrvatska još pristupnica – za sve se traži dopuštenje Bruxellesa, a direktive iz EU se bespogovorno izvršavaju čak i kad vrlo očito nisu u našem interesu.
Hoćemo li imati više demokracije u EU?
Takva tvrdnja daleko je od istine. Dapače, Europska unija je još manje demokratična od Hrvatske. Jedino tijelo EU-a koje graðani izravno biraju na izborima je Europski parlament, a on gotovo da ni nema neke bitne ovlasti. Naime, u Europskoj uniji sve bitne odluke donosi Europska komisija, a ona se sastoji od 27 povjerenika koji graðani uopće biraju izravno niti su podložni njihovoj volji. U dosadašnjoj praksi Europska komisija donosila je odluke koje su isključivo u interesu krupnog kapitala te je postupno forsirala sveopću privatizaciju javnog sektora, što je naravno dovelo do sve manje socijalne zaštite graðana (primjerice rezanjem radničkih prava i prepuštanjem radnika nemilosti velikih korporacija). Osim toga, ako uðemo u EU, velik će dio pritiska odozdo (npr. javne kampanje, prosvjedi, štrajkovi i sl.) i zahtjeva graðana umjesto na hrvatsku vladu morati biti usmjeren na Bruxelles, čime će na vlasti biti još teže izvršiti pritisak nego što je to sada.
Isto tako treba reći da Europska unija ima iznimno velike ovlasti i zakonsko pravo odlučivanja o gotovo svim bitnim ekonomskim i socijalnim pitanjima (poljoprivreda, ribarstvo, opskrba električnom energijom, transport itd.) pa nije ni čudno da nas Europska komisija danas prisiljava na privatizaciju škverova ili da se već sad bruji o "liberalizaciji " HEP-a.
Gdje se može saznati što je točno Vlada ispregovarala s EU?
Sve što nas čeka ako uðemo u EU, dakle, proizvodne kvote, gospodarenje javnim dobrima, uvjeti vlasništva nad nekretninama, ograničenja na poslovnu mobilnost hrvatskih graðana, i ostale ključne stvari koje bi mogle odrediti budućnost svih nas, definirane su u poglavljima predpristupnih pregovora. Javnosti je sadržaj ovih poglavlja nedostupan, makar ne postoji nikakav razlog da privremeno zatvorena poglavlja o kojima se trenutno ne raspravlja, njih 28 od 35, ne budu u potpunosti predočena javnosti. Poljaci, Slovenci, i druge nove zemlje članice tolerirale su da im njihove vlade zataje sadržaje pregovora; sada se mogu samo žaliti.
Nećemo li imati koristi od EU fondova?
EU nije Caritas i ne dijeli novce siromašnima i nerazvijenima iz dobrote. EU je organizacija koja djeluje u interesu kapitala, ponajprije onoga iz razvijene zapadne jezgre EU (Njemačka, Francuska, Velika Britanija, Nizozemska). Osim toga, EU fondovi nisu "dijeljenje novaca" bez ikakvih uvjeta kako se to često predstavlja u javnosti. Novac iz fondova se može trošiti samo ciljano, u skladu s pravilima koja postavlja EU i uz njenu dozvolu, na aktivnosti koje EU procijeni da idu u korist zajedničkog tržišta, a ne graðana zemlje kojoj je navodno namijenjen. Zbog toga, kao i često zastrašujuće birokracije koja prati svaki euro iz fondova, reklamirane svote se nikad ne iskoriste u potpunosti.
Pregovarački jake i dobro organizirane države uspijevaju dobiveni novac upotrijebiti kao nadopunu već planiranim aktivnostima. Pregovarački slabe i birokratski neorganizirane države kao što je Hrvatska iz starta ostanu bez velikog dijela za njih predviðenog novca, jer ne uspijevaju napisati dovoljan broj projekata, a i dio koji dobiju zapravo rasipaju na toj državi nepotrebne aktivnosti, što znači i rasipanje novca (jer većina projekata zapravo služi provoðenju zakona EU, jer se svaki projekt sufinancira, jer oduzimaju dragocjeno vrijeme zaposlenika, i jer veći dio ode nazad u zapadne države EU preko javnih nabava i konzultantskih ugovora). Neka istraživanja tako pokazuju da novac iz fondova u konačnici ima negativan učinak na ekonomski boljitak država poput Grčke ili Bugarske.
Neke činjenice o EU-fondovima:
1) EU nikada ne daje novce u cijelosti, nego financira 50-90% projekta, dok ostatak mora namaći primatelj novaca iz fonda (npr. država). Ako dotična država nema novaca, kao npr. Hrvatska, i ako je riječ o većim ulaganjima, novci za dio koji država sama mora platiti se često mogu namaći samo uzimanjem kredita od banaka. Banke su pak, i u slučaju Hrvatske i cijele istočnoeuropske periferije, najvećim dijelom u vlasništvu stranih zapadnih banaka. Tako banke iz jezgre EU profitiraju od EU fondova čak i kad novci iz fondova idu siromašnijim državama. U fondovima za države članice EU uopće ne daje novce unaprijed nego ih (dijelom) uplaćuje tek nakon završetka projekta (tzv. predfinanciranj e), što znači da zaduženje i kamate moraju biti još veće.
2) Novci iz EU fondova nisu poklonjeni novci. Hrvatska će, kao članica (a u nekim slučajevima i kao pristupnica), morati uplaćivati u te fondove iz kojih će se onda dijeliti sredstva. Prema trenutnim procjenama, u prvoj godini članstva ćemo u proračun EU morati uplatiti izmeðu 400 i 600 milijuna eura; od EU ćemo u tu svrhu moći dobiti do 200 milijuna, a ostatak ćemo morati namaknuti sami (vjerojatno daljnjim komercijalnim zaduživanjem i povećanjem javnog duga). Već iduće godine ćemo moći dobiti samo 30-ak milijuna pomoći, i nakon toga ništa. Sav ostali novac koji dobijemo od EU dobivat će se projektnim financiranjem u kojem vjerojatno nećemo biti uspješni; spomenimo tu primjer Bugarske koja kao siromašna zemlja teoretski ima pravo na sve postojeće oblike pomoći pa je ipak od ulaska svake godine više dala EU nego što je do nje dobila.
3) Velik dio novaca dodijeljenih siromašnim zemljama preko EU fondova zapravo ide za nerazvijene regije bogatih, a i ono što se načelno da siromašnima se vrlo brzo vraća u zapadnoeuropske zemlje i tako što se uvjetuje da se tim novcima moraju npr. kupovati proizvodi i usluge njihovih državno protežiranih tvrtki koje uspijevaju ponuditi najmanje cijene na javnim nabavama i sl. Tako ta sredstva za "pomoć" manjim zemljama zapravo služe i kao subvencije gospodarstvima razvijenih EU zemalja.
4) Iz EU fondova se teoretski može povući jako puno sredstava, no to je namjerno zamišljeno tako da se u praksi to ne dogaða.
5) EU preko fondova manjim zemljama diktira čime se mogu baviti, a čime ne, u što i kako trebaju ulagati te na taj način provodi svoj nadzor nad dijelovima gospodarstva i društva koja nisu regulirana zakonima EU i drugačije ne može kontrolirati. Takav je nadzor u konačnici uvijek ne u interesu društva ili većine stanovnika manjih zemalja, nego u interesu ekonomskih elita pretežno najmoćnijih država europske jezgre.
Čak i ako država ne može dobro iskoristiti novce, neće li to uspjeti graðanima preko udruga i tvrtki?
Novac će moći dobiti samo udruge i tvrtke koje su već etablirane u onom što rade, imaju iskustva s birokracijom oko projekata i aktivnosti im se procjenjuju kao isplative po kriterijima EU, ne dugoročne isplativosti, dobrobiti graðana ili samih tvrtki ili udruga. Projekte će morati sufinancirati (dakle, dati 10 do 50% vlastitih sredstava), moći će financirati samo one aktivnosti koje su predviðene pravilima EU (sve nepredviðene i s ovim neusklaðene troškove morat će sami snositi), i novac će dobiti tek po završetku projekta – dakle, svejedno će biti prisiljeni posezati za komercijalnim kreditima.
Što će biti s radničkim pravima u EU?
Neizvjesni rad je termin koji se koristi kako bi se opisao rad koji je nestalan, nezaštićen, slabo plaćen, s kojim se ne (ili jedva) može uzdržavati kućanstvo, te koji se često ne regulira Zakonom o radu. Najčešće se veže uz pojmove kao što su npr. rad na odreðeno, privremeni rad, povremeni rad, studentski rad, rad imigranata itd., dakle radi se o onim poslovima gdje je radnik zaposlen na kratko vrijeme dok ugovor ne istekne, a nakon toga mora ponovno tražiti posao. Posao se najčešće ugovara preko tzv. agencija za privremeno zapošljavanje (kod nas npr.: Dekra, Adecco, UPS d.o.o., Kadus d.o.o. itd.). Agencije su poslodavci koji na temelju sporazuma ustupaju svoje radnike drugim poslodavcima. Poslodavci vrlo rado unajmljuju radnike preko agencija jer dobiju radnu snagu za manji novac, a ne snose gotovo nikakvu odgovornost prema radnicima. Radnici najčešće rade preko ugovora na odreðeno, u puno lošijim uvjetima rada od radnika koji su direktno zaposleni kod poslodavca, za manju plaću, a najčešće nisu sindikalno organizirani jer sindikati nemaju interesa za radnicima čija je budućnost, i time plaćanje sindikalne članarine, neizvjesna, a koji donose puno „problema“.
Kakva je veza EU i neizvjesnog rada?
Neizvjesni rad je „globalni trend“, već je prisutan u Hrvatskoj i samo pristupanje EU neće donijeti puno izmjena u politici zapošljavanja. Naime, sve one su već više-manje uvedene kroz različita neoliberalna ekonomska prilagoðavanja Hrvatske EU u tzv. „pregovorima“. EU politika zagovara neizvjesni rad, tj. fleksibilizacij u rada, te isto zahtijeva i od potencijalnih pristupnica u EU.
Koje su glavne ideje EU politike zapošljavanja?
Glavne ideje europske strategije zapošljavanja moguće je pronaći u Lisabonskoj strategiji. Ključne „ideje“ tog dokumenta su fleksibilnost i „životno učenje“, čija je poanta prilagodba radnikâ tržištu rada, konstantnim prekvalifikacij ama, seljenjima i sl. U EU se često govori o „potpunom zaposlenju“, no ne misli se na to da svaki radnik ima osigurano radno mjesto na kojem će raditi do kraja radnog vijeka, već na to da radnici popunjavaju tržište rada svojim kvalifikacijama te da je poslodavcima tako lakše pronaći radnu snagu. 2004. objavljeno je tzv. Kokovo izvješće u kojem on poziva na to da se „standarni ugovori“, pod kojima se dakako misli na kolektivne ugovore i sve ostale ugovore koje sklapaju poslodavac i radnik, pregledaju i fleksibiliziraj u, te smatra da je čak potrebno uvesti i druge vrste ugovora koji bi bili fleksibilniji, kao i fleksibilnije radno vrijeme. Ove ideje su temelj fleksigurnosti.
Što je fleksigurnost?
Fleksigurnost je službena europska politika zapošljavanja. Sam pojam fleksigurnost je nastao spajanjem pojmova sigurnost i fleksibilnost, odnosno navodne želje za fleksibilnim poslovima i sigurnim prijelazom izmeðu poslova. Sigurnost bi se trebala odnositi na socijalne beneficije za one koji izgube posao, uz koje je ide i „cjeloživotno učenje“, tj. prekvalificiran je. Nominalni cilj EU nije zadržati radnika na poslu već na tržištu, omogućujući mu da glatko mijenja karijere i napreduje u njima. No potrebno je napraviti razliku izmeðu propagande i stvarnosti jer Europska unija je poznata po svojoj neoliberalnoj propagandi u socijaldemokrat skom ruhu. Fleksigurnost u teoriji jako dobro zvuči, no u praksi je riječ o pogodovanju poslodavcima na štetu radnika. Kao prvo, fleksigurnost se često uzima samo kao zamjena za drugi termin – fleksibilizacij u – pri čemu se olakšava otpuštanje radnika, ali se naknada za nezaposlenost i pomoć u prekvalificiran ju ne povećava. Osim toga, kad je riječ o fleksibilnosti
“Što donosi članstvo u EU” i “101 pitanje o utjecaju EU na živote graðana” (anotirane verzije za eurorealiste)
2012/01/021 Komentar
MVPEI je na hrvatsko tržište ideja (koje je pod strogom kontrolom euro-foteljaša i euro-unitarista kao što su gospoða Kosor, gospoða Pusić te predsjednik Josipović) izbacio novi propagandni dokument uobičajeno niske vrijednosti. Dokument se zove Što donosi članstvo u EU i zbir je poznatih tlapnji u novom ruhu (i to na 88 stranica, kako bi svi bez magisterija ili doktorata što prije prestali čitati). No mi smo taj dokument ipak pročitali i usput anotirali (tj. u njega umetnuli komentare). To nismo učinili na svim mjestima jer bi komentara tako bilo stvarno previše, ali koga interesira može pogledati komentare u dokumentu – ili, ako ne želi čitati naše komentare – jednostavno preskočiti komentare i čitati službnenu poruku hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova i europske istine (MVPEI).
Isto tako delegacija euro-birokrata na odmoru u Hrvatskoj objavila je “101 pitanje o utjecaju EU na živote graðana“. Taj dokument je verzija gornjeg dokumenta “Što donosi članstvo u EU” napravljena za korisnike Facebook-a, tj. malo je kraći i ima više bijelog na stranicama (ah, da, verzija za mlade – eto dokaza da je EU država blagostanja – informacija se može pakirati u bezbroj verzija, jer za njih svaki trošak je sitnica!).
U interesu demokratske debate, skinili smo obadava dokumenta i anotirali neke tvrdnje. Gornje dokumente – neizmijenjene, ali s našim primjedbama – možete skinuti ovdje.
Anotirani PDF dokument MVPEI-ja možete skinuti ovdje: Što donosi clanstvo u EU? – službena ali anotirana verzija
Anotirani PDF dokument Europske unije možete skinuti ovdje: 101 pitanje za referendum protiv EU – službena ali anotirana verzija
Par primjedbi koje su malo izvan teme pa ih nismo stavili u sam dokument:
1. Propagandna mašinerija Ministarstva istine je u isto vrijeme smiješna i strašna. Strašna je iz razloga što se graðane na najpodliji način, poluistinama i obećanjima bez podloge, gura u EU. A smiješna je što su te laži često upravo apsurdne (vidi dolje pod 3). Dokument Europske delegacije na odmoru u Hrvatskoj sadrži iste tvrdnje, tako da nije potrebno čitati oba dokumenta.
2. Kad se govori o teškim i dugotrajnim pregovorima, postoje 2 scenarija: gdje je Hrvatska “izgubila” i gdje je “dobila”. Ovaj blog zapravo podržava slobodnu trgovinu tako da je naše poimanje gubitka i dobitka suprotno od većine domaćih (socijalistički h) medija i kritičara koji o tome pišu, no koristimo njihovu terminologiju: gubitak je kad se nešto mora liberalizirati, a dobitak je kad se dobije odgoda na par godina.
Tako svaki puta kad je vlada u nečemu izgubila, to se u dokumentu hvali kao liberalizacija koja će sniziti cijene, povećati kvalitetu i niz drugih gluposti (inače, kad bismo liberalizirali u liberalnom kapitalizmu, to bi bili očekivani učinci, ali u EUSSR-u to nije slučaj). A svaki put kad je liberalizacija odgoðena, vlada se hvali pobjedom izborenom upravo za Vas, malog čovjeka (iako to zapravo znači da ćete još niz godina nastaviti plaćati preskupe proizvode i usluge kako bi vladi svojim novcem pomogli kupiti glasove).
3. Inače dokumenti su tek dosadnije verzija svih nepotpunih istina, poluistina i neistina koje smo već čuli i ne sadrži ništa što bi normalnog euro-realistu (a da o euro-skepticima i ne govorimo!) moglo privoljeti da glasa za pridruživanje. Recimo, genijalci iz EU delegacije i Ministarstva istine tvrde kako bi pridruživanje i usklaðivanje s EU propisima dodatno osiguralo visok stupanj financijske stabilnosti. Ha-ha-ha! I to čitamo u poluvremenu izmeðu dva krizna sastanka na vrhu na kojima zemlje članice pokušavaju spriječiti raspad eurozone i bankrot zemalja članica! Navodi se i niz drugih prenapuhanih koristi, od slobodne trgovine i ostalog, kao da je nedostatak članstva u EU pet uzastopnih hrvatskih vlada prisiljavao da dosad ne uvedu pravila za bolju zaštitu pitke vode ili kao da slobodna trgovina ne može biti uvedena bez hrvatskog članstva u EU (a upravo takav sporazum s EU imaju Švicarska i Norveška). Nevjerojatne gluposti!
Već smo pomalo umorni od negiranja svih tih laži, no što god nije komentirano u dokumentu vjerojatno da jest na stranicama Zašto treba glasati protiv pridruživanja i O ovom blogu.
Ulazak u EU niti bi nam donijeo blagostanje, niti bi nas učinio slobodnijima, a istovremeno bi stvorio ogromne rizike – financijske i političke – za sve graðane. Ovaj blog se pridruživanju protivi iz vrlo jednostavnih razloga – radi se o neslobodnoj, socijalističkoj tvorevini koja će ili propasti ili postati polu-totalitarn a/totalitarna država.
Kako bi prošla Slovenija da nije uvela euro?
2011/12/29Napiši Komentar
To je tek pitanje, a odgovor – barem nekima – je već poznat: ne bi bilo bolje.
Autor ovog bloga drži suprotno, no najprije pogledajmo dvije današnje vijesti iz Slovenije:
U Sloveniji rekordna nelikvidnost od 552,9 milijuna eura
Nepodmirene su obveze poduzeća u posljednjih mjesec dana narasle za skoro 19 milijuna eura, a od siječnja ove godine za skoro 141 milijun eura. Kod samostalnih su poduzetnika nepodmirene obveze u studenom bile za 14 milijuna eura više u odnosu na siječanj.
To je nedavni prosjek od 633 tisuće eura (4,7 milijuna kuna) u novim nepodmirenim obavezama na dan. Kako je od početka godine nabijeno oko 141 milijun eura, to je 386 tisuće na dan. Dakle, očigledno je da se situacija pogoršava.
Franjo Bobinac: Ulazak Slovenije u eurozonu bio je vrlo dobra odluka
“Ukidanje eura ne bi riješilo naše teškoće, vjerojatno bi ih povećalo”, to je skoro jedinstveno mišljenje vodećih slovenskih gospodarstvenik a koje je ljubljansko “Delo” istaknulo u naslov teksta povodom pete obljetnice uvoðenja eura u platni promet.
Što to znači? To ne znači ništa. Sigurno je da je firmama lakše poslovati kad su ulazni i izlazni troškovi u istoj valuti u kojoj plaća 95% njihovih kupaca (možda ne 95%, ali vjerujemo da je to približno točno). Dakle to je kako na problem gledaju privrednici. Zato kažemo da nam to ne govori ništa, jer njihovo gledište je vrlo jednostavno. Isto tako, kad biste pitali člana savjeta guvernera Europske centralne banke, on bi isto rekao da je jako zadovoljan što postoji euro. Pa naravno.
Evo par kratkih tvrdnji za razmišljanje:
1. Euro-kriza s poduzećima gotovo da nema nikakve veze. A kao što smo gore rekli, zato prema njihovom mišljenju nema problema koje je uzrokovao euro.
2. Euro, kao što kaže drugi članak (možete ga pročitati u cijelosti na stranici SEEbiz-a), je uveo lažno pouzdanje u fiskalno zdravlje svih slabijih eurozonskih zemalja. Tako su se one – kao npr. Italija – prejeftino zaduživale dok se jednog dana ljudi nisu zapitali: “Samo malo, kako će te zemlje vratiti dug koji je 100 i više posto od BDP-a?”. To je dakle fiskalni problem, problem socijalizma u kojem se novac na kraju potroši i problem upravljanja valutom. Sve te probleme privrednici po definiciji ne mogu shvatiti, jer s njima nemaju izravne veze. Možda će ih shvatiti kad Slovenija izgubi rejting ili kad koja veća banka propadne (ili kad koja zemlja izaðe iz eurozone).
3. Nitko ne sprječava Maðarsku (koju pro-euro ispitanici spominju kao primjer “Eto vidite kako je njima bez eura”) da koristi euro. Koristi ga i Crna Gora. Slovenci su slobodno mogli koristiti euro samo da je država to dozvolila. Oni uopće nisu morali ulaziti u euro zonu. Tko zna da li više od trećine ljudi koji su dali odgovore (tj. u anketi izrazili mišljenje) uopće znade kako to zapravo funkcionira.
4. Troškovi izlaska iz eurozone – ako se eurozona raspadne ili ako se pojavi potreba izlaska – bi višestruko premašili sve “koristi” koje su slovenske firme dosad imale od eura. To nije izvjesno, ali ta mogućnost postoji.
5. Slovenija nema izbora nego da sudjeluje u akcijama spašavanja euro-propalica. Samo za ESM Slovenija će morati uložiti 3,6 milijardi eura. Osim toga svoj ulog će možda još morati i povećati. A ako se eurozona raspadne, financijski nestabilne zemlje kao Slovenija mogle bi u kratkom roku i same bankrotirati jer ne bi bile u stanju prebroditi takav dogaðaj.
6. Nitko tko ne koristi euro ne želi prijeći na euro. Bugarska je svoj zahtjev odgodila (pametno), a ostali koji ga nemaju, protiv su uvoðenja. Ideja da bi netko želio prijeći na valutu koja slabi i koja je potencijalna crna rupa za spašavanje zamalja-propali ca je apsurdna.
Da nije uvela euro, Slovenija bi prošla bolje zato što bi u teškoće ušla ranije, a danas – kao Velika Britanija – prema euro-propalicam a ne bi imala tako velike obveze.
Slovenija je danas u jako velikoj krizi, a što je još gore, većina njihovih kupaca je takoðer u krizi (upravo zahvaljujući euru koji je većinu zemalja eurozone doveo na tanak led). Graðanima bi bolje bilo da nisu uopće ušli u EU, a kad su već ušli, da su ostali izvan eurozone. Sad su prepušteni na milost i nemilost kolektivističko m ponašanju socijalista u Europskoj komisiji, koja ni sama ništa ne odlučuje nego tek blagosilja odluke Njemačke i Francuske.
Do kraja krize ima još dosta i Slovenija će tek doći u prave teškoće. Zabava je tek počela.
—
P.S. U drugom članku za krizu se krivi tajkunizacija. To je potpuno pogrešno, ali nećemo izvan teme. Koga interesiraju slobodna tržišta, gospodarstvo i ova euro-kriza može svratiti na naš glavni blog, NedjeljniKoment ar.wordpress.co m.
To su preporuke onih koji su ''blagodati'' EU osjetili nasvojoj koži, a budale neka vjeruju političarima kojima je ulazak u EU interes radi debelih plaća i denvnica u EU parlamentu.
Naðite mi političara ili bilo kojeg EU zagovornika koji je spreman svojom imovinom ili životom jamčiti ne da će mi biti bolje nego da mi neće pasti ionako nizak standard. Naravno, nema takvoga jer znaju da nas guraju u 'tamnicu naroda' iz niskih i sebičnih pobuda.
Samo mi je krivo što će budalasti i praznoglavi poslušnici naših političara izaći ne referendum i odlučivati umjesto onih idiota kojih se ''ulazak u EU ne tiče'' i smatraju da svojim glasom ne mogu utjecati na svoje sudbine, pa neće ni glasati. Žao mi je svih onih koji su dali svoj život ili zdravlje u ratu da bi sada veleizdajnici koji su na vlasti prodali Hrvatsku kriminalcima koji se sakrivaju iza EU parlamenta i birokracije.
Koju godinu iza ulaska u EU svoju će mo vodu skupo plaćati ili ju nećemo moći piti iz špine nego ćemo morati kupovati uvoznu 'pitku' vodu (gdje u EU možete piti vodu iz špine?) - već sada su neka izvorišta pitke vode postala odlagališta opasnog otpada, u organizaciji EU, novcem pretpristupnih fondova, u realizaciji domaćih veleizdajnika - pardon - naših političara.
Naftu smo odavno poklonili (neki su to dobro utržili u svoj džep) - a vrlo malo ili nimalo se u javnost plasira informacija da je INA - pardon, MOL vlasnik i brojnih bušotina pitke vode, uz naftu i plin, čime smo mogli imati nezavisnost od svjetske nafte i vode koju će mo uskoro uvoziti bez da preðe granicu.
Naši ribari neć imati što loviti - talijanska flota jedva čeka da krene poharati naše more, svoje su već odavno sterilizirali.
Odlazak na kopno trajektom bit će skupo plaćeni luksuz.
Kamo će otići radnici iz brodogradilišta koja se moraju ugasiti po EU direktivi jer su prekvalitetna za njihove planove?
Jeli scenarij iz željezare Sisak generalna proba za predstavu zvanu ''uništimo Hrvatsko'' čiji je režiser EU, a glavni akteri - pogodite - naši dragi na vlasti, a reprize će uslijediti na uljaniku, 3.maju...
Treba doprijeti do onih koji smatraju da se EU dogaða i sa njima i bez njih, svima koji ne misle izaći na referendum, i njima objasniti u kakvoj smo opasnosti, u rukama indiferentnih je naša sudbina i budućnost naše djece.
Imamo još 20 dana slobode, poslije će Vrag doći po nas...A kad gledam gornjih 3/4 postova vidim samo nepismene seljačine koji se oko gluposti kolju kao gladni psi oko bačene kosti...zar je u ovom trenutku bitno jesmo li ili nismo katolička zemlja, država, i što već...bitno je da smo svi ljudi u istom brodu, brodu koji srlja na greben u oluji, sa poludjelim i pokvarenim kapetanom, kojem ne trebaju putnici koji se tuku meðu sobom da bi se nasukao na hrid. Dapače, stanimo na loptu, krenimo svi zajedno, pokucajmo kapetanu na komandni most i zajedno mu kažimo - kapetane, NE vozi nas na hridi!
Zato što volimo Lošinj i Hrvatsku, NE U eu-ROPSKU uniju!
Nova godina - stari spameri.
Na zalost Hrvati smo vecinom politicki i opce nepismen narod. Nikog ne sudimo prema dijelima, nego prema rijecima. Nazalost, ljudima se niti pored one skupe propagande na TV (placene od nas poreznih obveznika) ne budi ni zrno sumnje da nas netko zeli odveti "na klanje". NAsim ljudima niti nakon ovih 20 godina potkradanja i zaglupljivanja nije jasno da politicari ne predlazu nista dobro, pa tako je i EU jedna od podvala za koju cemo mi srednja i niza klasa placati danak. Vesna Pusic kada izgubi fotelju, odleprsati ce na birokratko odlicno placeno mjesto u EU, a nama preostaje da budemo robovi EU-a.
Skupina više od tisuću hrvatskih potpisnika, uglavnom intelektualaca, meðu kojima su akademici i sveučilišni profesori, uputila je zahtjev vlastima Republike Hrvatske da se referendum o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji održi tek nakon donošenja konačne presude hrvatskim generalima u Haagu.
Potpisnici smatraju kako Hrvati imaju vrijednosti koje se u Europi gube, a bez kojih ona ne može živjeti. Dodaju kako to pokazuje EU, koja je kaznila Hrvatsku zato što je, kako ističu, na temelju prava i obveza iz Ženevske konvencije oslobodila svoj okupirani teritorij.
Na tome tragu Tužiteljstvo Haaškoga suda optužilo je hrvatske generale, iskonstruiralo pravnu normu o ‘zajedničkom zločinačkom pothvatu’ kako bi moglo optužiti čitave civilne i vojne strukture’, napominju potpisnici te podsjećaju kako Hrvati nakon takvih optužaba postavili pitanje o prekomjernom granatiranju svojih gradova, a na njega nikada nisu dobili odgovor.
Kompletan tekst na Link Text (znet.hr/.../...)
Pitaju nas zelimo li u EU, kao da pitaju djevojku zeli li se udati. Zeli.
Ali ne zeli se ona udati za rugobu, ne za onog koji ju ucjenjuje, za nasilnika, lijencinu,
pijanca, niskoristi, onog koji ce ju iskoristavati, pokvarenjaka.
Danasnja EU je rugoba koja propada. Zeli iskoristiti nasa prirodna i
rudna bogatstva, narocito more, zabranjuje nam proizvodnju hrane koja bi
bila dovoljna za nase potrebe, ucjenjuje nas da poklanjamo teritorij
drugima i oprastamo ubojicama i drugim zlocincima, da priznajemo
okupaciju teritorija i legaliziramo protjerivanje stanovnistva.
Danasnja nama bliska EU je Madzarska koja ima visoku nezaposlenost i
u kojoj se ljude sili da rade za trecinu minimalne place, a istovremeno
drzavna vlast kao i kod nas drzi zakone koji onemogucavaju
samozaposljavan je najsiromasnijoj trecini stanovnistva, dizu pdv koji
najvise pogadja najsiromasnije, i, ukratko, nemaju rjesenje za krizu.
Ma da, cim prije se moramo s takvima udruziti da rijese nase
probleme, inace smo toboze propali. Kao sto ce mlada djevojka propasti
ako se ne uda za nasilnika i pokvarenjaka.
Hrvatska će, ako usporedimo izdatke i primanja, ukupno od članstva u Europskoj uniji potencijalno uprihoditi 360 milijuna eura samo u prvih pola godine članstva u 2013. godini, a u 2014. godini se taj iznos penje do nešto više od 620 milijuna eura. S druge strane u tih godinu i pol Hrvatska će platiti 835,680,000 eura u kao članarinu za EU, ali i u temeljni kapital Europske investicijske banke.
Treba, meðutim, napomenuti da je iznos koji se odnosi na izdatke fiksan, ali to nije slučaj i s primanjima jer su oni potencijal koji ovisi o nama samima tj. o projektima koje ćemo predložiti kako bi povukli novac.
Dakle što se uplata tiče Hrvatska je dužna u proračun Europske unije za pola 2013. godine uplatiti 275 milijuna eura i godinu kasnije još 550 milijuna eura. Za razdoblje od 2015. do 2018. godine još uvijek se ne zna točna svota jer se uplate odreðuju po GDP-u per capita svake zemlje posebno, a to će se tek znati kada se usvoji financijska perspektiva za iduće proračunsko razdoblje do 2018. godine. Za pretpostavit će da će godišnji iznos biti sličan onome u 2014. godini jer nam GDP stagnira.
Osim uplata u proračun Europske unije Hrvatska će uplatiti 42 720 000 milijuna eura u temeljni kapital Europske investicijske banke. Inače Hrvatska upisuje 854 400 000 eura u temeljni kapital te banke.
Novac će se uplaćivati u osam do 2018. godine s tim da bi za pola 2013. godine platili 5 340 000 eura, kao i 2014. i 2015., a potom 10 680 000 do uplate pune svote. Ali ni to nisu jedini izdaci koje je Hrvatska dužna plaćati na razne adrese unutar EU-a
Tako će Hrvatska takoðer uplaćivati u četiri obroka od 2015. do 2018. godine u Istraživački fond za ugljen i čelik iznos od 494 tisuće eura.
S druge strane kroz sredstva koja će primiti od Europske unije su 29 milijuna kuna koji spadaju u prijelazne instrumente u prvoj godini nakon stupanja u članstvo za razvoj i jačanje administrativni h i pravosudnih sposobnosti.
U 2013. i 2014. godini dobit ćemo ukupno 120 milijuna kuna za tzv. privremeni schengenski instrument kojim se financiraju mjere na novim vanjskim granicama Unije za provedbu schengenske pravne stečevine i nadzora vanjskih granica.
Zatim kroz strukturne i Kohezijski fond Hrvatska će rezervirati alokaciju od 449 400 000 eura odobrenih sredstava. Kroz spomenute fondove predviðena sredstva za Hrvatsku u 2014. godini su 1 047 102 000 eura i u 2015. godini 1 348 200 000 eura.
Spremljen je i novac kroz privremeni instrument za jačanje novčanog toka kojim bi se u dobilo u 2013. godini 75 milijuna eura i godinu kasnije 26 600 000 eura.
Takoðer ribare bi trebalo obradovati što će kroz ribarski fond dobiti 2013. godine 8 700 000, u 2014. 20 271 000 i u 2015 godini 26 100 000 eura. Takoðer nisu zaboravljeni ni poljoprivrednic i koji bi kroz fond za ruralni razvoj 27 700 000 eura.
Sveukupno zagarantirano Hrvatska bi trebala dobit 180 400 000 eura. S potencijalnim novcem koji se može preko projekata izvući iz fondova fondovima iznose se penje do 629 800 000 eura. Ako odbijemo izdate potencijalno ćemo uprihoditi 360 milijuna eura. Ako računamo samo 2014. godinu, prvu punu godinu članstva Hrvatske u Europskoj uniji potencijalno bi mogli računati na 619 645 000 eura. Potencijalno možemo povući 1 175 973 000 eura, a fiksno moramo uplatiti 555 844 000 eura.
Sve skupa kad se zbroji i oduzme treba se napomenuti da svota koja se može dobiti je potencijalna jer za povlačenje novca iz fondova treba osmisliti projekte, a novac koji trebamo uplatiti u Bruxelles je fiksan.
Link Text (www.lajk.ba/.../)
"Bugarin (poslovni partner) priča kako je Bugarska živjela od izvoza voća i povrća, a sada sve uvoze iz EU, dok se država sve više zadužuje."
"Maðari pričaju kako su postali najamni radnici u (do jučer svojim) vinogradima, jer su ih Francuzi najprije uništili s niskim (dampinškim) cijenama, da bi, kada Maðari nisu više mogli vraćati banci kredite, od banaka kupili za sitan novac gotovo sve vinograde. Tako se sada najpoznatiji Maðarski vinogradi (Tokajac) nalaze u vlasništvu Engleza."
"U Češkoj je EU prisilila vlasnike šećerana da zatvore tvornice, dok su radnici završili na burzi, a sve zato jer EU ima previše šećera, a previše šećera ima zato jer ga EU uvozi iz Kube i na njemu je puno veća zarada."
"Njemačka je zbog prekoračenja kvote dozvoljenog zagaðivanja, prema sporazumu iz Kyota, veliki dio prljave industrije prebacila u Češku. Jedini čovjek koji je zbrojio dva i dva je češki predsjednik Klaus koji tvrdi da je ulazak Republike Češke u EU čisti promašaj i u znak protesta ne dozvoljava da se zastava EU izvjesi na njegovu rezidenciju."
Ovo su markantni dijelovi teksta čiji nastavak prenosim u cijelosti:
Prošle godine u veljači sam jedne nedjelje u vijestima na radiju u osam sati čuo u špici krajnje uznemirujuću vijest – U Maðarskoj graðani nezadovoljni s EU izišli su na ulice i krenuli prema parlamentu, policija napravila barikade, očekuje se ono najgore. Uključio sam radio da čujem vijesti , meðutim Maðarska se nije više spominjala. Navečer sam s nestrpljenjem čekao dnevnik na TV, o spomenutom dogaðaju ni riječi. Znači da je saborska komisija za informiranje već reagirala. Nakon par dana stjecajem okolnosti sreo sam se s nekim Maðarima pa sam upitao što je to bilo. Najprije nisu shvaćali na što mislim, a kada sam im objasnio što je bilo na vijestima, odmahnuli su rukom i rekli “Ma kod nas su stalno neke demonstracije protiv EU”. E pa sada se pitam gdje je demokracija, gdje je sloboda štampe, kojom se toliko busamo u prsa.
Tvrdim da je to zato jer bi protiv EU bilo ne 50% graðana RH, već 90% da se ovakve vijesti prikažu na našoj televiziji. Bojim se da na kraju graðani neće niti glasovati o ulasku u EU, već će do tog vremena Sabor promijeniti Ustav, pa će Sabor mjesto nas donijeti najbolje rješenje, a to je ulazak u EU, jer znaju da su im izgledi da narod glasa za EU veoma mali.
Tako je bilo u Nizozemskoj i Sloveniji, kada su kroz ispitivanje javnog mijenja shvatili da će narod biti protiv ulaska u EU. Kada se puk pobunio što se nije izišlo na referendum, odgovor je bio: “Vi ste glasali za našu stranku, koja je u svom programu imala ulazak u EU i mi sada samo izvršavamo ono što smo vam u predizbornoj kampanji obećavali”. Nadalje, zašto Ustav EU nije prošao u Francuskoj i Nizozemskoj, zašto su pribjegli Lisabonskom sporazumu, zašto Lisabonski sporazum prihvaćaju parlamenti, zašto ga ne daju na referendum? Zato jer bi prošli kao u Irskoj, a u Irskoj znamo nisu prošli.
Da li su naši političari svjesni toga što čine ovom narodu? Da li su svjesni toga da će ulaskom u EU u vrlo kratkom roku sva dobra prijeći u vlasništvo bjelosvjetske mafije i da će naš narod biti najamna radna snaga, bolje rečeno robovi. Oni nisu svjesni da kada vlasnik plati porez na dobit, ostatak dobiti završava van granica RH. Samo ako je vlasnik Hrvat ta dobit se opet investira u RH. Znam dobro o čemu pričam, jer sam donedavno radio u stranoj tvrtci i znam koliko novca je svake godine vlasnik odnosio iz RH.
Što je to potaklo sve naše stranke da u svojim programima gotovo svi (osim nekih malih stranaka) imaju ulazak u EU? Kao jedini logični odgovor nameće mi se misao da su kupljeni, jer bogatoj EU (s velikim osjećajem za pronalaženje zlatnog rudnika) nije problem podijeliti našim političarima stotinjak milijuna eura da bi ovi napravili sve što se od njih traži. Njima investirati taj novac je kao meni dati prosjaku 5 kuna.
Zar nitko ne vidi da su vodeće članice EU (Engleska, Francuska, Nizozemska, Portugal, Španjolska i Njemačka), sve od reda bile kolonijalne sile, da su kolonije osvojili ratom, da su u tim ratovima poubijali milijune ljudi i opljačkali sve što se opljačkati moglo? Ali sve što su oružjem dobili, oružjem su i izgubili. Sada imaju muzeje pune umjetnina, zlata, bjelokosti i dragulja, ali imaju i izdajnike (one koji su za njih ratovali u vlastitoj domovini protiv vlastitog naroda), koji su im sada problem (U Francuskoj: Marokanci, Tunižani, Alžirci, Mauri i.t.d.). London ima preko 50% obojenog stanovništva, a da ne pričamo o tome na što sliči Nizozemska) i izvor su kriminala. Sada imaju i jedno veliko iskustvo, pa su poučeni Aljaskom, koju su SAD kupile od Ruskoga cara došle do zaključka: što se otme oružjem, oružjem se može vratiti, ali što se kupi, može se samo kupnjom vratiti, pa su sada krenuli osvojiti sv ijet na novi način: globalizacijom.
Pročitajte malu plavu knjižicu EU-a, koja se zove Ustav EU-a, u kojoj sve piše… I sada su te zemlje lansirale priču o globalizaciji. Što se to krije iza globalizacije? Globalizacija je kolonizacija bez ispaljenog metka. I mi nasjedamo tim hohštaperima, koji nas uče što je to demokracija, što je dobro, a što je zlo, a do jučer su sijali smrt širom svijeta. Istrijebili su cijele civilizacije. Najveći demokrati na ovome svijetu, SAD, donedavno su imali robove, a do jučer se nisu vozili u istim autobusima sa crncima, dok je Dubrovačka republika 1642. godine donijela zakon o ukidanju ropstva, dakle u vrijeme kada je Sjeverna Amerika još bila engleska kolonija i nije postojalakao država (SAD su oformljene kao država 1776. godine). I sada im je taktika da žrtvu najprije bace na koljena (najčešće kroz financijska zaduženja), a onda dolaze s kovčezima novca, odvjetnicima i ugovorima, pa sve vrijedno kroz k ratko vrijeme promijeni vlasnika, naravno za sitan novac, jer i kralj u pustinji, kada umire od žeði, daje kraljevstvo za kap vode.
Ja jesam za EU, ali ne EU s ovakvom politikom, politikom koju vode kapitalisti, a ne političari. Kakva je to politika kada su kapitalisti zbog svoje gramzljivosti, pohlepe i nepresušne želje za što većim bogatstvom svoj kapital radi veće zarade prebacili u Kinu (gdje radnik radi za 1 $ dnevno), a radnike uz čiju pomoć su stekli taj isti kapital šalju na burzu, da bi robu proizvedenu u njihovim tvornicama u Kini dopremili u EU da je prodaju svojim dojučerašnjim radnicima, koji sada žive od socijalne pomoći. Tako su do sada uništili tekstilnu industriju u EU, obućarsku industriju, načeli drvno-preraðiva čku industriju, automobilsku industriju i.t.d.
Tvrdim da ovakva politika EU nije dobra, da se bazira samo na kapitalu, a za čovjeka više nitko ne brine. Sada više nije dovoljno raditi radnim danom što bi rekli Zagorci od ve do ve, već je potrebno raditi i subotom i nedjeljom, ali to samo kod nas, dok ti isti centri u svojim matičnim državama nedjeljom ne rade (Austrija i Njemačka).
No, ta politika je politika rezanje grane na kojoj se sjedi, jer kada 50% radnika u EU završi na burzi, a druga polovica više ne bude mogla plaćati socijalu radnicima na burzi, ponovo će poteći krv potocima. Da li će se to krvoproliće zvati Oktobarska ili Francuska revolucija nije bitno, ali to je s ovakvom politikom EU neminovno.
Bogataše u EU kod nas najviše zanima Slavonska ravnica, izvori pitke vode i naša obala zajedno s otocima. Industrija ih ne zanima, to imaju kod sebe u Koreji, Kini, Vijetnamu, Turskoj i Indiji. Njih naša industrija koja im konkurira smeta. Nju treba uništiti. Pogledajte samo kakav pritisak rade na našu vladu u vezi brodogradilišta . Naša brodogradilišta im smetaju jer konkuriraju Korejskima, koja su u njihovom vlasništvu. To opravdavaju slobodnim tržištem i zaštitom tržišnog natjecanja. Kad smo već kod slobodnog tržišta, da kažem i to da je njihova teorija da sve što nije profitabilno, dakle što ne može na tržištu opstati, treba propasti. Ali to pravilo važi samo za neke, iako tvrde da smo svi jednaki (sve svinje su jednake, samo su neke jednakije, Orwell), pa pitam se zašto onda sada u ovoj krizi nisu pustili da propadnu sve banke u EU i SAD-u, jer su po toj logici trebale propasti, zašto su automobilskoj industriji dali financijsku injekciju, zašto je samo Amerika, da spasi svoje gospodarstvo, žrtvovala preko tisuću petsto milijardi USD? Zar mi dotacijama ne spašavamo svoje gospodarstvo? Zar nije bolje da im pomognemo sa dva tri milijuna USD, nego da ti radnici završe na burzi, gdje će koštati proračun desetak puta više?
Dakle mi sve slijepo vjerujemo tim bjelosvjetskim lažovima.
Možda ćete reći da sam pregrub u iznošenju svojih ocjena. Ne nisam pregrub, ja sam očajan, mogu ovo pismo poslati i u novine ali one ga neće objaviti.
Goebbels, Hitlerov šef propagande je za ove današnje managere propagande bio dječji vrtić. Ovi danas su učenici Američkog agresivnog marketinga roðenog u potrošačkom društvu. Marketing, što je to ustvari? Jedna definicija kaže da je potrošačko društvo izgradilo marketing, koji je sposoban čovjeka uvjeriti da kupi nešto što mu ne treba, za novac koji nema (karticu). To pak znači da čovjeka treba nagovoriti da se što više zaduži, jer je onda s njime lakše vladati. Ako čovjek nikome ništa ne duguje, tada si može puno toga dopustiti, ali ako duguje, za auto, za kuću ili stan, dovoljno mu je priprijetiti otkazom i čovjek šuti, jer ako ostane bez posla, ostat će bez svega, a nitko ne želi ostati bez egzistencije i dobara koja je stjecao mukotrpnim radom, pogotovo kada iza sebe ima obitelj, koja je svakom radniku svetinja.
Koliko su lažljivi, sjetit ćete se i sami, kada Vas podsjetim na obećanja stranih banaka. Dok nisu imali pristup u RH, onda su nas uvjeravali da ako im otvorimo vrata, da ćemo imati kamatu istu kao i u njihovim matičnim državama (kod njih je sada kamata 3%, a kod nas 13%). Kada su ušli obećavali su tvrtkama, koje preðu k njima iz tadašnjeg SDK, da će im platni promet raditi besplatno. No naše tvrtke na to nisu nasjedale, pa su onda dr. Šošić i dr. Ðodan javno popljuvali SDK, nazvavši SDK komunističkim mastodontom, koji treba ukinuti (jer takvo što ne postoji nigdje u svijetu), a poslovne subjekte prebaciti u poslovne banke. Napokon su donijeli zakon koji je tvrtke prisilio da račune i novac prebace u poslovne banke, ali tog časa više nijednoj banci nije palo na pamet održati obećanje o besplatnom platnom prometu, štoviše cijena platnog prometa je poskupjela otprilike pet puta. U tim istim ba nkama danas možete dobiti kredit za auto, kamion ili bilo što drugo proizvedeno na zapadu u roku par sati do par dana, dok za recimo farmu krava kredit će naš seljak ganjati par godina.
Naša vlast je po meni učinila najveći propust 1992. godine, kada je u pretpristupnim ugovorima s EU potpisala da će otvoriti naše tržište europskim proizvodima i da će prodati banke. Tim potezom smo uništili domaću industriju, poljoprivredu i tržište novca – ili rečeno šahovskom terminologijom, poklonili smo protivniku kraljicu i topove. Da nastavim sa šahovskom terminologijom: naša vlada igra šah s EU, a ima znanje početnika, koji zna samo kako se vuku figure, dok protivnik zna desetak poteza unaprijed i unaprijed zna gdje će nas navući na tanki led i matirati, odnosno postići sve ono što su naumili.
Za ulazak u EU najprije su nam uvjetovali suradnju s Haškim sudom. Zatim smo morali izručiti generala Gotovinu, pa smo morali prihvatiti ZERP, sada ćemo morati dati Slovencima 90% onoga što traže i tako malo po malo, najednom ćemo se naći na koljenima bez hlača. Ako se samo malo suprotstavimo, izvući će asa iz rukava, a to je da će preko noći zatražiti povrat svih dugova, što je ovoga časa oko 50 milijardi USD.
I što mislite što nas onda čeka? Čeka nas jedino moguće, a to je uvoðenje maksimalnih poreza na sve moguće i nemoguće, od poreza na rogatu stoku za seljake, porez na višak stambenog prostora, porez na vikendice, aute (neke od tih poreza već imamo, ali će sada biti nekoliko puta veći), porez na porez – i do čega će to dovesti? Dovest će do drastičnog pada cijena nekretnina i do općeg kolapsa u zdravstvu, školstvu i trgovini. I sada je jasno zašto EU inzistira na brzom sreðivanju gruntovnice i zemljišnih knjiga.
Prošle godine, naš bivši premijer je rekao da je Hrvatska jedna velika obitelj, s čime se ja u potpunosti slažem, samo se pitam da li je u njegovu malu obitelj dolazila policija i centar za socijalni rad raditi reda ili je taj red radio sam, pa se pitam zašto mu u velikoj obitelji EU treba raditi reda?
Nadalje, mnogi besplatni programi EU su izmišljeni za to da pripreme teren za dan D. Npr. program po kojem emisari EU uče naše lumene kako gospodariti društvenom imovinom, a za to im trebamo dati popis društvene imovine s procjenom vrijednosti. Da li Vam to što govori?
Autor teksta je stručnjak za gospodarstvo pod inicijalima N.N., a Znanost.com djeluje isključivo kao medij te se ograðuje od bilo kakvih autorskih prava vezanih za ovaj članak.
Link Text (znanost.com/.../...)
Preuzeto sa Link Text (znanost.com/.../...)
preporučam daljnu literaturu William Engdahl: Stoljeće rata I i II
Genijalno britki Nigel Farage o propagandi u Hrvatskoj za ulazak u EUniju.
I ponudama radnih mjesta našim političarima u Europarlamentu.
Dvije minute istine...
...istine koje nema na HRT-u, niti u hrvatskim novinama...
(ima i prijevod na hrvatski)
Video Link (www.youtube.com/.../)
Video Link (www.youtube.com/.../)
1. Hrvatskoj vladi je nareðeno da se svih 35 potpisanih poglavlja drže u
tajnosti i da Vam nastave prodavati maglu do konačnog ulaska, pa sad
pročitajte ISTINE koje su se Hrvatskoj dogodile, ili bi se dogodile ulaskom
u Eu, pa će Vam biti jasno zašto ih hrvatska vlada i hrvatski predsjednik
skrivaju od Vas.
2. Ulaskom u EU gubi se suverenitet, neovisnost i pravo na slobodu
odlučivanja. Sve daljnje odluke su ustvari naredbe po volji Bruxellesa koje
moraju biti izvršene, inače slijede kazne i sankcije!
3. Lisabonski ugovor (Ustav Eu) napisan je na nerazumljivih 2800 stranica
koje nitko iz vlade nije niti pročitao, jer su i sami priznali da nemaju
prijevod Lisabonskog ugovora!
5. Vijeće ministara EU bespogovorno potpisuje sve zakone koje im EU
komisija (EU Vlada) daje na potpis i pečatiranje. (Priznali da su 2008.
potpisali sve zakone, a samo 15% pročitali jer '*vjeruju'* Eu komisiji).
7. Zakone za EU komisiju piše 3000 radnih grupa za koje nitko ne glasa i
nitko ne zna tko su. Ispisano je već 100,000 stranica zakona preko kojih se
graðani polako privikavaju na novi robovlasnički sistem!
8. U EU možete glasati samo da bi izabrali zastupnike u EU parlamentu.
Hrvatskoj je dozvoljeno samo 12 mjesta u EU parlamentu koji trenutno broji
čak 784 zastupnika!
10. Odluke poput rasprodaje svih hrvatskih nacionalnih bogatstava,
naseljavanja Hrvatske, broja izbjeglica za prihvat, odlaganje radioaktivnog
otpada, uzgoj GMO kultura će se donositi bez pristanka Hrvatske!
11. BBC već sada savjetuje cijeli svijet da razgrabi hrvatsku obalu i
otoke. Postoje planovi o naseljivanju 250,000 ljudi i to samo u Dalmaciji!
Ulaskom u EU, Španjolska je naseljena sa 5,5 milijuna useljenika, od čega
samo 780,000 Rumunja, dok je Poljsku, nakon ulaska u EU, naselilo 60,000
Vjetnamaca. Tako će i Hrvatska dobiti nove stotine tisuća useljenika, pored
285,000 nezaposlenih Hrvata, gdje tzv. kukuriku koalicija sa hns-ovom kozom
već priprema teren za veliko useljenje Hrvatske ako doðu na vlast, dok
druga hdz-ova koza tjera Hrvate da rade van!
13. Hrvatska vlada je potpisala ugovor o rasprodaji hrvatskih oranica i
zemlje Europskoj uniji 7 godina nakon ulaska. Aneksom se hrvatska vlada
obavezala da EU može jednostrano i poništiti taj ugovor već nakon 3 godine!
Ne zaboravite: riječ zemlja se često koristi u zamjenu za riječ država!
14. Eventualnim ulaskom Hrvatske u EU, NE otvaraju se nikakve nove
mogućnosti izvoza hrvatskih proizvoda u EU, a koje već nisu ostvarene kroz
"Sporazum o slobodnoj trgovini izmeðu Hrvatske i EU".
15. Eventualnim ulaskom u Europsku uniju bit će Vam zabranjeno zaposlenje u
uniji slijedećih 7 godina, dok se danas tamo možete zaposlit odmah, ako
naðete posla pored njihovih 30 milijuna nezaposlenih.
18. Eventualnim ulaskom Hrvatske u EU, hrvatski dug će enormno porasti.
Primjer za to su države poput Portugala, Irske, Italije, Grčke, Španjolske
koje Europska unija pogrdno naziva skraćenicom PIIGS (SVINJE), dok će
izlazak iz EU značiti plaćanje do 30% jednogodišnjeg proračuna
20. Omjer ravnopravnosti Hrvatske u Europskoj uniji kao i mogući njen
utjecaj u EU:**** ****
Europska unija (500 milijuna stanovnika)
Hrvatska (4,3 milijuna stanovnika)
Pametnome dosta.
„Za jedan euro dobijete tri, samo glasajte za Europsku uniju!“… „Iz unijskih fondova smiješe nam se milijarde!“ — kriči zlonamjerna i od Unije potplaćena udružena hrvatska oligarhija. Je li Europska unija zbilja nekakva dobrotvorna organizacija koja će nam pomoći da u treptaju oka preporodimo svoje gospodarstvo, svi veselo radimo u svojim tkaonama i na prešama i popodne sveudilj peglamo svoje zlatne American-kartic e? Ako vas i ne zanima ništa o Europskoj uniji, možda biste ipak mogli pročitati neke brojke koje Uniju predstavljaju u pravom svjetlu. Možda bi vas one mogle zainteresirati. Istina je malčice drukčija od onoga što vam serviraju na dnevnoj bazi. Dopustite da vam objasnimo…
„Očekujem da i one stranke koje izgube na izborima, a zalagale su se za ulazak Hrvatske u Europsku uniju, i nakon izbora podupru snažnu proeuropsku kampanju!“ — reče nedavno svojim hipnotizirajući m monotonim glasom Predsjednik Republike i ostade živ samo tako.
Naravno, kao i svi njegovi pajdaši iz udružene hrvatske političko-gospo darsko-crkvene oligarhije, i opet je propustio reći vam koliko će vas koštati unijska priča. Bitno je da vas sluge unijske federacije nagovore da glasate za njihovu ideju. Dalje će oni lako.
Živimo u jednostranačkoj državi
Probudite se. Nema više ni „ljevice“ ni „desnice“: živimo u jednostranačkoj državi. Nema tog komunizma ni staljinizma koji bi imao uniformnije poglede na budućnost koju moramo izabrati. I pritom biti veseli. Upravo je nevjerojatno koliko čak i izabrani dužnosnici, poput već spomenutog notornog hipnotizirajuće g Predsjednika, a koji bi trebali zastupati sve graðane, umjesto da to čine zastupaju isključivo jednu ideju: onu unijsku. Pa makar se nebo srušilo.
Koju god opciju (prividno) zastupali, njihova je misao uvijek ista. „Unija ili smrt!“, papagajski ponavlja udružena oligarhija. Još samo da ih izaberemo na izborima (koga god, nije važno) i poslije toga glasamo za pristupanje Uniji koje oni postavljaju kao svoj (ne i narodni) „sveti povijesni cilj“.
Ali, ma za koju od impresivnijih stranaka glasali, izabrali smo unioniste! Jer svi su oni upravo to: svi pjevaju tu istu nevjerojatno dosadnu pjesmu. I još su potrošili 15 milijuna naših proračunskih kuna kako bi nas putem bezobrazno infantilne prounijske indoktrinacijsk e kampanje uvjerili da moramo misliti kao oni.
A „oni“ svi misle posve isto: od Jadranke Kosor preko Ive Josipovića, Zorana Milanovića i Vesne Pusić do Angele Merkel i pape Ratzingera! I tu nikom nije ništa sumnjivo? Vrijeme je da se probudimo. Ma koliko netko bio opijen unijskim idejama, brojke su upravo idealan način za to. Vrijeme je za buðenje.
Pa idemo onda malo s brojkama. Ako vas i ne zanima ništa o Europskoj uniji, prije no što izaðete na izbore i referendum, možda bi bilo dobro da ipak bacite oko na podatke koji slijede. I da, vežite pojaseve i spremite se za prinudno slijetanje…
Ateriranje u surovu stvarnost
Ukupni godišnji trošak EU iznosi upravo nevjerojatnih 1.147.885.101.6 16 €. Znate li, zapravo, uopće pročitati tu brojku? Pa tko to može platiti? Toliko moraju izdvojiti „članice“ Unije, ili bolje reći, toliko moraju izdvojiti graðani EU! Pa lijepo…
Ali, kamo ide sav taj silni novac? Vidite, 281.977.916.466 € otpada na troškove provedbe zakona, 93.992.638.822 € su PDV i ostale europske porezne prijevare, 46.996.319.411 € za više cijene hrane po Zajedničkoj poljoprivrenoj politici, 35.247.239.558 € plaća se za EU-službenike u zemljama članicama, 7.049.447.911 € su troškovi administracije, a 118.665.706.513 € su ostali troškovi. I to je to. (izvor: Taxpayers Alliance)
Europska unija u brojkama
Ajmo se malo zabaviti i nasmijati (ali pritom ne smijemo zaboraviti da netko i to mora platiti). Evo nekoliko nadasve zanimljivih izdataka:
· 5,25 milijuna € porezni obveznici Unije platili su flotu luksuznih automobila članova Parlamenta u Strasbourgu.
· 5,5 milijuna € košta izgradnja “Beach Cityja” kraj Budimpešte.
· 18.798 € Europski fond za agrikulturu dodijelio je austrijskoj pokrajini Tirol za projekt povećanja emocionalne povezanosti s pejzažem.
· 50.521 € graðane Unije koštao je hip-hop laboratorij u Lyonu.
· 1.057.417 € stajao je njemački golf-park i wellnes.
Sviðaju vam se gornje brojke? Biste li voljeli sudjelovati u navedenim plaćanjima? Ma nije beg cicija, idemo dalje! Čelnici Europske unije potrošili su oko 8.000 eura za nabavu „lasera“. Kakvih lasera, pobogu? Udruga koja se bavi proučavanjem trošenja proračunskog novca (Taxpayers Alliance) u nedostatku pojedinosti i svrhe lasera duhovito zaključuje: „Ne znamo čemu služe. Možda za osvjetljivanje diskokugle u uredima službenika, a možda nam vlade prave tajno superoružje.“
Ako ste ljubitelj životinja, vjerojatno će vas razveseliti podatak da je Unija više od 160.000 eura potrošila na projekt psećeg fitnes-centra u Maðarskoj. Apsurdna je činjenica da centar nikad nije otvoren. Ali, je li to netko platio? Želite li da i vaš Fifi uživa u psećem-fitnessu svakako glasajte za Europsku uniju!
No Unija se, treba znati, ne ograničava na trošenje novaca unutar svojih granica. Jer, 24 tisuće eura uloženo je u Srbiju. Projekt: snimanje nijemog slapstick filma koji treba promovirati neverbalnu komunikaciju. Kakvi su odjeci na ovaj uradak u Srbiji, nije poznato. Ali je zato jasno da je i to netko platio. Tko? Angela i Barroso iz svog džepa ili graðani Unije, što mislite?
A da se u Uniji, kad se ugase kamere i kad se više ne mora imati ozbiljno lice, troši luðački, vidljivo je i iz podatka da je više od 300.000 eura potrošeno na koktel partyje (!), od toga čak 75.000 eura u samo jednoj amsterdamskoj noći, a da je Barrosov ured u samo devet mjeseci uspio potrošiti čak 249.000 € na korištenje privatnih zrakoplova. U navedenom razdoblju ovaj istaknuti političar često je posjećivao UN-ove konferencije o klimatskim promjenama. Očito, nije mogao letjeti redovitim linijama. Zašto i bi, kad mu Europljani mogu priuštiti privatni avion?
Gigantska unijska administracija: plaćaju li je dobre vile?
Ali, pustimo priče i manimo se zabavnih podataka! Gorka je istina ova: saveznu unijsku administraciju netko mora financirati, a tko ako ne zemlje-članice? Ta ogromna administracija raspolaže ogromnim brojem tijela, institucija i agencija, a ondje rade ljudi koje netko treba platiti.
Za raspisivanje natječaja i zapošljavanje službenika u europskim institucijama i agencijama, zadužen je Europski ured za odabir zaposlenika (EPSO). Ugovorni službenici koji su zaposleni na odreðeno vrijeme imaju plaću od 1847 do 6599 eura. Najniža početna plaća stalno zaposlenog asistenta iznosi 2654 eura, a uz to ima pravo i na 16 posto od plaće kao naknadu za život izvan svoje zemlje, te na još neke dodatke, primjerice, ako ima djecu. Najviša predviðena službenička plaća je 18.370 eura. Administratori počinju s 4349 eura. Solidne plaćice, ne?
Najvažnija podjela europskih službenika je na asistente, za koje se ne traži akademsko obrazovanje, i službenike sa završenim fakultetom – administratore. No, ni tu nema pravedne popune: Najviše europskih službenika dolazi iz Belgije. Tako ih je meðu asistentima i administratorim a u Europskoj komisiji, u kojoj radi oko dvije trećine zaposlenika, gotovo petina. Željeli ste postati europski administrator? Nema problema, još samo morate srediti svoje nadmoćne belgijske konkurente i na konju ste. Za četiri tisuće eura, vrijedi se pomučiti, je li?
Nebesa! Zbilja moramo raditi više kako bismo sve to platili
Što mislite tko plaća svu tu unijsku administraciju? Dobre vile? Pa samo članovi parlamenta imaju – bili nazočni na sjednicama ili ne, dakako – plaćicu od 7339 €! Uz to primaju i neoporezivu naknadu za troškove u iznosu od 3980 €! Plus 284 € dnevnice po danu zasjedanja u parlamentu, što uz 12 dana zasjedanja iznosi dodatnih 3408 € mjesečno! Kad to sve zbrojite radi se o prosječnoj europarlamentar skoj plaćici od 14.727 € mjesečno.
A ima 736 parlamentaraca. Ako bi Hrvatska kojom nesrećom ušla u Europsku uniju, naših 12 parlamentaraca činilo bi 1,6% zastupnika – bili bismo, dakle, na nivou statističke pogreške, ali bismo zato uredno plaćali sve unijske troškove, kao i svi drugi. No, dvanaest sretnika uživalo bi u nešto manje od 15.000 € mjesečno! Nije vrag da im to ne želite priuštiti?
A gdje su tek komesari Europske komisije s 23.000 € mjesečno! I mi bismo trebali više raditi kako bismo to plaćali?! Sjetite se, u posljednje vrijeme apsolutno svi političari, i domaći i strani, i u nas i u Grčkoj i u Njemačkoj bez razlike, pjevaju istu pjesmu: trebamo raditi više. I duže. Najbolje dok ne krepamo. Evo sad znamo i zašto.
Prema podacima službene EU-stranice europa.eu, samo Komisija zapošljava oko 38.000 ljudi. U Europskom parlamentu koji broji preko 700 zastupnika (a svaki zastupnik ima i svoje osoblje) radi još i oko 6000 ljudi u njegovu Generalnom sekretarijatu. U Generalnom sekretarijatu Vijeća EU radi preko 3500 djelatnika. Jeste li zbrojili koliko biste drkača trebali plaćati? No, ne… nisu to svi! Ima još!
Jer, tu su i drugi djelatnici. Primjerice, Europska komisija ima jednu od najvećih prevodilačkih službi u svijetu, ondje radi oko 1750 lingvista i 600 pomoćnih djelatnika. Interpretacijsk a služba Komisije broji 600 zaposlenih prevoditelja, tim od 3000 honorarnih prevoditelja i 250 pomoćnih djelatnika. I tako dalje, i tako dalje… A graðani Europe moraju financirati čitavu tu birokratsku vojsku. Želimo li im se pridružiti?
Punjenje nevjerojatno dubokog džepa Europske unije: ajmo i mi sudjelovati!
Proračun EU financira se sredstvima Unije (own resources) koja nisu podložna meðuvladinim pregovorima. Postoje četiri vrste vlastitih prihoda kojima se financira proračun: poljoprivredne pristojbe, carine, udio u PDV-u i uplate zemalja članica. Prva dva oblika prihoda, tj. poljoprivredne pristojbe i carine, koristili su se u početku djelovanja Unije i bili su dostatni za njezino financiranje. No s vremenom je njihovo relativno značenje slabilo i pojavila se potreba za novim izvorima financiranja. Tako se danas glavnina proračunskih prihoda prikuplja novim vlastitim sredstvima: udjelom u PDV-u i uplatama zemalja članica.
Proračun za 2011. u visini od 126,5 milijardi eura veći je za 2,91 posto ili 3,5 milijarde eura u odnosu na prošlogodišnji. Parlament je tražio povećanje od 5,9 posto, što zemlje članice nisu htjele prihvatiti.
Postoji gornje ograničenje visine ukupnih vlastitih prihoda pa tako oni ne mogu biti veći od 1,24% ukupnog BNP-a (bruto nacionalnog prihoda) zemalja članica. Visina i struktura vlastitih sredstava odreðuju se ovako:
· Poljoprivredne pristojbe - čine oko 2% proračunskih prihoda, a prikupljaju se od carina na uvoz poljoprivrednih proizvoda iz zemalja koje nisu članice Unije;
· Carine - obuhvaćaju oko 13% proračunskih prihoda, a prikupljaju se od carina na uvoz iz zemalja koje nisu članice Unije;
· Udio u prihodima od PDV-a - čini oko 35% proračunskih prihoda EU i transfer je dijela PDV-a ubranoga u zemlji članici. Odreðuje se primjenom jedinstvene stope na osnovicu PDV-a svake zemlje članice. Stopa je 2004. godine smanjena na 0,5%, a primjenjuje se na osnovicu koja ne smije iznositi više od 50% BNP-a;
· Uplate razmjerne BNP-u - čine polovicu ukupnih sredstava proračuna EU. One su dodatni izvor jer se odreðuju tako da se nadoknadi manjak koji može nastati zbog nedostatka sredstava iz prethodna tri izvora. Na taj se način osigurava da proračun nije nikad u deficitu.
Ali, tko su dobre vile koje pune taj proračun? Pa, Europljani, točnije državljani zemalja-članica Unije. A ako se nedajbože priključimo Uniji, i mi. Na našoj podstranici EU-danas pogledajte kako točno izgleda EU-proračun u cent. I razmislite jeste li ludi da im to platite.
Bizarna UK-korekcija — jesu li vam ikad rekli za nju?
Ali ni tu priči nije kraj! Jer, Margaret Thatcher je 1985. izborila posebne pogodnosti za Ujedinjeno Kraljevstvo. Prema tim “pogodnostima” britanski bi se doprinos svake godine umanjivao za dogovoreni iznos, koji se u proračunu vodi kao “UK-Correction” . O tome nećete čuti u Dnevniku. O čemu je riječ?
Čelična Margaret uspjela je u svom naumu, pa manjak koji nastaje zbog smanjenog doprinosa Ujedinjenog Kraljevstva nadoknaðuju sve ostale članice – uplatom dodatnog iznosa za Ujedinjeno Kraljevstvo.
Jednostavno, zar ne? I odlično za Ujedinjeno Kraljevstvo, ali loše za vas ako niste podanik Ujedinjenog Kraljevstva! Pogledajte na tablici proračuna EU, na našoj podstranici EU-danas, koliko zemlje članice uplaćuju u duboki unijski džep kako bi nadoknadile britanski manjak. Riječ je o 3 milijarde eura!
Ali ne… ni to još nije sve! Ni taj iznos nije jednak ni pravedan, jer su neke lukave članice uspjele progurati da njihov doprinos za Ujedinjeno Kraljevstvo ne bude veći od 25% onoga što bi prema formuli trebali platiti na ime manjka kojeg je stvorila Britanija. Ostale zemlje članice nadoknaðuju tako još i taj dodatni manjak!
Na našoj podstranici EU-danas molimo pogledajte navedenu “UK-korekciju” u proračunu Unije za 2011. Pa uočite da, recimo, siromašna Rumunjska mora financirati dug Ujedinjenog Kraljevstva s preko 51 milijun eura, a mala Slovenija sa 14,3 milijuna. Bilo bi zanimljivo vidjeti jesu li graðani Irske sretni što moraju financirati Britaniju s 53 i pol milijuna eura i sviða li se stanovnicima prezadužene Grčke što će, htjeli ne htjeli, uplatiti za Ujedinjeno Kraljevstvo čak 93,5 milijuna eura! I Hrvatska će imati čast financirati Ujedinjeno Kraljevstvo, uðe li kojom nesrećom u Uniju. Koliko ćemo to platiti? Pokušajte pitati nekog od lokalnih unionista. Oni znaju, ali mislimo da vam to neće reći.
Sad je vrijeme da malo zastanemo. Naravno da vas boli glava od ovih groznih podataka, nije čudo, koga ne bi? Ali, sve te brojke nisu uopće čudne. Europska je unija skupa. Nakaradne i neprirodne federacije poput Europske unije ili Sovjetskog saveza imaju tu manu — one koštaju. Puno koštaju.
Sljedeći put kad vam bilo tko – od urednika Dnevnika do Predsjednika Republike – bude trabunjao o tome kako će naša zemlja „sigurno ući u Europsku uniju jer to svi ionako žele i kako će nam ondje biti famozno“, — pokušajte se sjetiti nekih ovih brojki.
Jer, svi oni koji nas tako žarko žele prevesti žedne preko vode i „pomoći nam“ da se odlučimo za ulazak u Europsku uniju, — svi oni imaju debelog razloga zašto to čine. A čine to upravo zato što žele biti dijelom aparata koji bismo i mi trebali plaćati. I to bogami masno. Oni u Europsku uniju, mi u kontejner. Hoćemo li im to omogućiti ili ih zdušno otpraviti u ropotarnicu povijesti?
Izvor: www.europskaunija.yolasite.com
Pitaš se zašto gradska vlast ne organizira tribinu o ulasku u EU, na kojoj se može postaviti pitanja?
Zato što prije svega nezna organizirati takve tribine! U gradskom poglavarstvu se ljudi zapošljavaju po rodbinsko-prija teljskoj vezi i preporuci a ne po stručnosti i izboru graðana.
nemamo ni d od demokracije! Što god napravili oni trabunjaju po starom, kad zasjednu u stolicu nedaju se pomjeriti! Boli njih za volju graðana i tribine.
Citat: Električna voda zapravo nije ništa rekao, nego samo da zna sve, ali neće ništa pisati jer da admin vidi tko piše i da je to opasno. Kad bi to bilo istina, a nije, Električna voda bi bio/bila najgluplji stvor na planetu, jer bi svemoćni lošinjski Asange znao tko razotkriva tu strogo čuvanu tajnu, t.j. tko se krije iza njegovog nicka. Znači, Čista voda je pao na testu inteligencije
link video
www.youtube.com/.../
Sad znate zašto nas ''naši'' političari guraju u EU
A ima još za one kojima još nisu neke stvari jasne:
www.youtube.com/.../
www.youtube.com/.../
Poznati hrvatski znanstvenik Davor Pavuna izjavio je u povodu referenduma o pristupanju Hrvatske Europskoj uniji da nije za ulazak Hrvatske u ovakvu EU-tvorevinu jer se i globalistička konstrukcija i EU raspadaju. Link Text (dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/pavuna-nisam-za-ulazak-u-ovakvu-eu-tvorevinu-koja-se-raspada.html)
Možemo zaključiti da je bilo dosta vremena za pripreme ZA i PROTIV ali čini se nitko se nije sjetio zadnjih desetak godina da pokrene europsko pitanje. Mi smo propala država sa Europom ili bez nje! EU si je dosad uzimala iz Hrvatske što joj je trebalo i kad je trebalo a uzimaće i nadalje sa EU ili bez EU. Mi smo sebi sami najveći neprijatelji što smo i pokazali zadnjih 20 godina a idanas poazujemo da nas vodi nagon i niske strasti a ne razum! Svi vi koji optužujete političare za propast zemlje, sudjelovali ste u tom razaranju kada ste šutnjom odobravali i podržavali te političare koji su nas vodili u propast.
Prvo pitanje je: Vjerujete li političarima?
Odgovor: Više od 90% stanovnika RH ne vjeruje političarima.
Drugo pitanje je: Koje kategorije ljudi u 20 godina postojanja RH dobro žive u ovoj državi?
Odgovor: Političari i političari lopovi.
Iskustvo me uči da sve što političari rade, rade isključivo za svoje dupe, i za sada me nisu uvjerili da promjenim mišljenje.
Evo linka što nas meðu ostalim stvarima čeka u EU. Štedne žarulje će biti obavezne a ove dobre stare se izbacuju silom iz upotrebe. Sad će nas još silom i trovati.
Sreća pa imamo puno obrazovanih kao što si ti i Pusićka da nam to rastumače.
Što je Unija dala, a što uzela susjednoj nam državi Sloveniji, upitali smo tamošnju sociologinju Martu Gregorčič. Njezino viðenje Unije nakon osam godina uglavnom je negativno. No, osim prema politici Unije vrlo je kritična i prema odnosu slovenskih elita prema toj politici za koje tvrdi da ne promišljaju alternativu.
Cijeli članak na Link Text (danas.net.hr/hrvatska/page/2012/01/19/0384006.html)
Taj bi podatak bio uistinu uznemirujući, da se ne radi o besmislici: može li itko, stvarno, zamisliti horde Talijana kako nakon 1. srpnja 2013. sele u Hrvatsku?
Jer, to bi podrazumijevalo barem jednu od sljedećih stvari. Ili da je Hrvatska - gospodarski, financijski i na svaki drugi način - toliko dobro mjesto za život, da svi samo čekaju da se granice ukinu pa da pobjegnu na naše obale.
Ili da su Talijani toliko krajnje neinfomirani o stanju u Hrvatskoj - o visokoj nezaposlenosti, o niskim investicijama, o rastućim cijenama - da će pohrliti k nama potpuno uvjereni da ih ovdje čeka med i mlijeko.
No, niti je Hrvatska u tako sjajnoj formi, niti su Talijani tako nenormalni.
Ovakvi i slični "argumenti", kojima se posljednjih dana nastoji ljudima dokazati da Hrvatsku u Europskoj uniji čeka vrlo sumorna budućnost, skepticizam prema članstvu u Uniji čine, zapravo, pomalo smiješnim i krajnje neuvjerljivim. A kad se čovjek malo osvrne oko sebe, vidi da ima toliko dobrih, racionalnih razloga da bude skeptičan prema toj integraciji.
- Na primjer, možete biti skeptični prema Uniji jer je godinama ne samo tolerirala, nego, dapače, promovirala budalaste standarde o voću i povrću, prema kojima je opseg rajčica smio biti ovoliki, a zakrivljenost krastavaca onolika.
- Možete biti skeptični prema Uniji jer ima instituciju, Europski parlament, koji radi u dva grada, Strasbourgu i Bruxellesu, pa se zastupnici sele amo-tamo što je gubitak i vremena i novca.
- Možete biti skeptični prema Uniji jer je dopustila da joj se dogodi Grčka. I Irska. I Portugal. I tako dalje.
- Možete biti skeptični jer je talijanski premijer nedavno imenovan bez izravnog izbornog legitimiteta.
- Možete biti skeptični prema Uniji jer joj je sjedište u zemlji koja više od 500 dana nije imala vladu i koja se svaki čas može raspasti na dva dijela.
Ali, ja sam osobno puno skeptičnija prema Hrvatskoj koja nije u Europskoj uniji.
- Ne zato što smo mi nekakva nesposobna zemlja bez potencijala i pameti pa da se ne bismo mogli sami brinuti o sebi. Ne. Skeptična sam prema Hrvatskoj koja nije u Europskoj uniji jer me posljednjih deset godina tako naučilo.
- Evo, samo jedan simptomatičan primjer: bi li ikad ikoga u ovoj zemlji bilo briga što nam je sudstvo toliko sporo da se neki sporovi do pravomoćne presude vuku i više od desetljeća da nije bilo pregovora s Bruxellesom? Mislite li stvarno da bi nekoga u Banskim dvorima ili na nekoj drugoj adresi ozbiljno uznemirila takva (ne)pravda da nije bilo (i) pregovora s Bruxellesom?
U proteklih šest ili više godina - od početka pristupnih pregovora ili od predaje molbe za članstvo - neke su se stvari u ovoj zemlji ipak promijenile. Neke su se stvari ipak pomaknule s mjesta i Hrvatska je postala bolje mjesto za život. Možda je to teško vidjeti od danas do sutra, a pogotovo teško vidjeti u ovim vremenima krize. Meðutim, u odnosu na prije deset godina, ovo je ipak drugačija zemlja.
Dio zasluga za to pripada i Europskoj uniji. Naša je bizarna sreća sve ove godine bila što su političari s domaće scene žudjeli za tim da sjede za famoznim stolom u Bruxellesu. To im je bio glavni motiv za promjene koje su, posljedično, i cijelu zemlju dovele pred vrata kluba u kojem je, primjerice, Finska. I Švedska. I Njemačka. I Francuska.
A ako bude malo pameti i razuma, uskoro i Hrvatska.
Iz Novog lista
rusija,kina ,mexiko,sirija, srbija...mos misliti
ne zaboravi nismo svicarci(kod nas ne cuva novac cijeli svijet),ni norveski naftasi
po cemu je npr.amerika bolja od eu?zdravstvenom osiguranju u kojem biras koji ce ti prst spasiti?
japan ? prenapucena stijena sa 50 nuklearki na vulkanu?
kanada i australija,mozda
centar svijeta je evropa,bila i bice
i hvala bogu mi smo na njenoj periferiji
Citat: Zbog ovakvih tuka kao što si ti nikad i nećemo bit dio razvijenijeg svijeta. Dok god se govori Mi smo najpametniji, Europa je kolijevka civilizacije, centar svijeta, najbolje mjesto za život, Mi, Mi, Mi znači da smo obični hvalisavci i jebivjetri koji ne vide dalje od svog nosa, a za razvijenim svijetom zaostajemo dobrih 20 godina.
P.S.
Sam debilitet tvojeg komentiranja na ovim stranicama vidljiv je iz tvoja posljednja dva komentara. U prvom pozivaš da ti se nabroje države na SVIJETU u kojima se bolje živi nego u EU. Kad si dobila odgovor, pobjedonosno uzvraćaš sa "ima li šta bliže majstore". Bliže od čega? Australija i Kanada su na Marsu?
Jedino u čemu se mogu složit s tobom jest činjenica da nam neće nitko napravit da nam bude bolje doli nas samih, i da treba zasukat rukave i radit, a to je jasno i bez da nam EU to mora reć, zar ne?
b=izašlih cca 1,9 milijuna (cca 44% od a)
c= ZA cca 1,25 milijuna (66% od b; 29% od a (!!!!))
d= NE cca 650.000 (cca 33% od b 15% od a)
e= nije izašlo cca 2,5 milijuna (cca 56% od a), i konačno
f(ukupan broj onih koji su glasali NE i oni koji nisu izašli) - cca 3,15 milijuna (cca 71% od a (!!!))
znači, 30% birača odlučilo je i odvelo je u propast preostalih 70% (cca) birača....
koja demagogija katastrofe
takvim zbrajanjem glasova je do sada hdz vodio hrvatsku 20 god