O nejednakosti među građanima RH koja proistječe iz toga što poslovno - politička elita ostvaruje goleme profite na štetu radnikâ, kojima ne samo da se smanjuju prava i uvode novi nameti, nego im i zarada u pravilu stagnira ili čak pada, ističe Antiimperijalistička akcija u povodu praznika rada.
Želimo ga obilježiti kao podsjećanje na povijesnu borbu radničke klase u čitavom svijetu i težnju da se stvore humaniji i pravedniji odnos prema radniku/ci.
Povijest:
Federacija trgovačkih organizacija i Radnički sindikat su 1884. godine donijeli rezoluciju o osmosatnom radnom vremenu, koja je trebala stupiti na snagu 1. svibnja1886. godine.
Ova rezolucija je izazvala generalni štrajk u cilju ostvarenja radničkih zahtjeva, jer sve legalne metode nisu uspjele. S obzirom da su radnici do tada radili 10, 12 ili čak 14 sati dnevno, podrška za osmosatno radno vrijeme je izuzetno brzo rasla, bez obzira na indiferentnost i neslaganje mnogih sindikalnih vođa.
U travnju1886. godine, 250.000 radnika je uzelo učešće u štrajku. Centar pokreta je bio u Chicagu i bio je organiziran od strane Međunarodne radničke asocijacije. Biznismeni i državne institucije su bile zaprepaštene sve većim revolucionarnim karakterom pokreta i spremili su i adekvatnu odbranu. Policija i lokalna milicija podigli su stupanj spremnosti te dobili novo naoružanje, a sve to su financirali lokalni biznismeni. "Chicagocommercial club" je financirao sa 2.000 dolara nabavu strojnica za Nacionalnu gardu Illinois-a koje su se trebale upotrijebiti protiv štrajkača.
Bez obzira na sve to, do 1. svibnja pokret je okupio veliki broj tekstilnih, obućarskih i radnika iz ostalih grana privrede. Ali, 3. maja 1886. godine, policija je počela pucati na radnike u "McCormic Ripper works factory" i tom prilikom su ubijena četiri radnika, a veliki broj radnika je ranjen. Čelnici sindikata su sljedeći dan sazvali masovni miting u Hymarket squeru kako bi protestirali protiv brutalnosti. Miting je prošao bez incidenta, ali kada je na red došao i posljednji govornik ostalo je tek nekoliko stotina štrajkača.
Tada je 180 policajaca došlo i naredilo im da se raziđu. Kada je govornik sišao sa platforme, bačena je bomba na policiju i tom prilikom je ubijen jedan policajac, a ranjeno 70. Policija je odgovorila pucnjavom, ubivši jednog, a ranivši mnoge druge. Iako nikada nije točno utvrđeno tko je bacio bombu, ovaj incident je poslužio kao izgovor za napad na ljevicu i radnički pokret. Policija je upadala i pretraživala domove i kancelarije osumnjičenih radikala, a stotine ih je uhapšeno bez optužbe.
Sadašnjost:
U Hrvatskoj 2009. radnici ostaju bez posla (krajem ožujka 2009. godine u Zavodu evidentirane 267.244 nezaposlene osobe, odnosno 4.423 osobe (1,7 %) više nego prethodni mjesec, te 11.753 osobe (4,6 %) više nego u ožujku 2008. godine).
Snizuju se plaće kao izlika za doprinos prevladavanje krize.
Nezaposlenost u Hrvatskoj je velika, bez obzira na to mjeri li se međunarodnim standardima ili onima za domaću uporabu. Učešće žena u ukupnom broju nazaposlenih raste i iznosi preko 62%.
Većina ugovora u radu u RH sklopljena je na određeno vrijeme, što omogućuje ucijenjenost radnika u vezi ostvarenja ostalih radnih prava. Zahtjevi s početka radničkog pokreta o raspodjeli 8 + 8 + 8 sati na san, rad i dokolicu ponovno su aktualni. Poslodavci ne poštuju zakonsku odredbu o 40 satnom radnom tjednu i za prekovremeni rad ne isplaćuju plaće. Ova je pojava naročito vidljiva u ugostiteljstvu i trgovini. Nemajući volje da ishode primjenu zakona o obvezi plaćanja prekovremenog rada i rada nedjeljom i praznicima, u RH se uvodi zabrana rada trgovina nedjeljom.
Zaštita materinstva praktički ne postoji. Hrvatska nije ratificirala Konvenciju o materinstvu Međunarodne federacije rada mada to sindikati godinama uporno traže. Žene su prilikom zapošljavanja izvrgnute diskriminativnim praksama zadiranja u pravo na planiranje obitelji, a trudnice i majke male djece dobivaju otkaze bivajući najnepoželjnijom radnom snagom u neoliberalnoj ekonomiji u kojoj je jedini kriterij profit.
Neoliberalna ekonomska politika u Hrvatskoj je veoma živa, a karakterizira ju među ostalim deregulacija (smanjenje poslovnih propisa radi postizanja bolje „poduzetničke klime", lakšeg protoka kapitala itd.) i liberalizacija (otvaranje granica, ukidanje zaštitnih mjera tj. carina itd.), privatizacija (pretvorba društvenoga i državnoga u privatno vlasništvo, po načelu da je privatno vlasništvo uvijek uspješnije i bolje nego društveno), smanjenje javne potrošnje i socijalne sigurnosti (npr. smanjivanje financiranja zdravstva, školstva, početak naplaćivanja nekih usluga koje se prije nisu naplaćivale - školarine na fakultetima, participacije u zdravstvu, parkiranje itd.), smanjivanje radničkih prava radi lakšeg stvaranja profita (npr. pritisci na sindikate ili zabrana istih, službeno ili neslužbeno; veća „fleksibilnost" radne snage što zapravo znači lakše otpuštanje radnikâ, povećanje rada na određeno i sl.) itd.
Deregulacija uvelike olakšava tržišne manipulacije i spekuliranje što može dovesti do krizâ poput trenutne, a također se koristi kao sredstvo smanjivanja radničkih prava i potpomaganje korporacijama i poslovnoj eliti u ostvarenju profita.
Privatizacija se koristi kao sredstvo bogaćenja pojedinaca na račun čitavog društva (hrvatske primjere iz ranih 1990-ih pa i poslije ne treba ni spominjati) kao i za slabljenje nacionalnih ekonomija (pri čem se privatizacije koriste kao sredstvo izvlačenja golemih profita iz tih zemalja, npr. kod nas primjer HT-a, banaka itd.). O smanjenju radničkih prava i rezanju troškova u financiranju primjerice zdravstva ni ne treba posebno napominjati kakve posljedice izazivaju. Neoliberalizam se također kritizira i zbog zadiranja tržišta onamo kamo mnogi smatraju da ne bi trebalo ulaziti (primjerice u zdravstvo i školstvo). Općenito je posljedica neoliberalizma rastuća nejednakost u društvu. Ta nejednakost proistječe iz toga što u okviru neoliberalnog sustava korporacijsko-poslovnopolitička elita ostvaruje goleme profite na štetu radnikâ, kojima ne samo da se smanjuju prava i uvode novi nameti, nego im i zarada u pravilu stagnira ili čak pada. Neoliberalizam u pravilu pogoduje samo najvišim slojevima društva, tj. manjini, a sve to na račun većine.
U Hrvatskoj, prema analizi sociologa Zorana Malenice, elitu tj. viši sloj čini 10,000 ljudi, srednji sloj čini 600,000 ljudi, a niži sloj 2,8 milijuna ljudi. Posljedice se neoliberalizma najčešće opisuju jednostavnom rečenicom „bogati se sve više bogate, a siromašni sve više siromaše".
Da je neoliberalna praksa bar u Hrvatskoj krajem 2008. još itekako živa, vidi se ponajprije po trima stvarima: ne odustaje se od privatizacije brodogradilištâ po diktatu EU; nastavlja se povećanje nametâ i privatizaciju u zdravstvu te se, koristeći klasičnu doktrinu šoka (Naomi Klein, Doktrina šoka, VBZ, Zagreb 2008), najavljuje zamrzavanje plaćâ u 2009.
1. svibnja 2009. poziv za odlučno NE privatizaciji i komercijalizaciji obrazovanja i odlučno NE daljem siromašenju učitelja, znanstvenika i javnih službenika, otkazima i uništavanju radnih mjesta!
Banić piše da od 1400 evidentiranih nelegalnih građevina na Lošinju više od pola je od slovenskih državljana .I da im po bahatosti konkurišu Česi, Pogledati na Banićevom fejsu www.facebook.com/.../ ...
Lako Isusu, on je uskrsnuo
Gradnju školske sportske dvorane i ...
Banić piše da od 1400 evidentiranih ...
Komentari:
Na putu ostvarenju ovog projekta pretvorbe Grada u depandans nekih privatnih poduzeća stoje samo birači. No projektanti pretvorbe su, čini se, uvjereni da će zbog pojave "novih lica" na političkoj sceni i najave zastupanja "opstojnost i jedinstvo različitosti" na birališta poteći rijeke birača "i s lijeva i s desna" očarane perspektivom uživanja u blagodatime neoliberalizma. Mnogi ih Lošinjani već osjete.
Ali u zadnjih osam godina dug se povećao za sto posto.
Pa sad netko ovdje pokušava nešto o tajkunima a svi znamo da je to tajkunaska stranka što se tiče unutrašnje politike a što se tiče vanjske pa to je još očitije to je stranka poslušnik Habsburgovaca i sličnih masona. Ti botox nisi ništa drugo nego njihov poltron i poslušnik kad izlaziš sa ovako jadnim i prozirnim tekstom.
Je li danas u Hrvatskoj teško biti mlad, obrazovan i pametan? O tome u emisiji govori Mate Kapović, viši asistent Odsjeka za lingvistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Zašto su mladi ljudi nezadovoljni, tko ih sve vara i obmanjuje te dokle će trajati studentski prosvjed, čut ćemo u današnjoj emisiji.
Podržite studente i ostale graðane. Solidarno!
Važno - čitajte, podržite! (slobodnifilozofski.bloger.hr/) Prilika da vidite kome dajete svoje glasove tko vam je predao i prodao HT i ostalo.