Obrazovanje za pasivne građane
/ 0
- Detalji
- Kategorija: Udruge
- Objavljeno Četvrtak, 28. 05. 2009.
Razgovor s Andrejom Gregorinom aktivistkinjom s Lošinja o njenom javnom djelovanju tijekom kojeg je bila izložena prijetnjama i napadima, te o strahu, nelagodi i čuđenju dijela mještana zbog pokušaja da se nešto promijeni objavljen u jučerašnjem Novom listu.
Mislim, djelujem i na nasilje ne odgovaram nasiljem
Andreja Gregorina, profesorica filozofije, iz Zagreba, protekle tri godine na Lošinju je aktivna u civilnom sektoru. Predsjednica je cresko-lošinjskog ogranka Eko Kvarnera, njen rad je najprepoznatljiviji u aktivizmu vezanom uz ekologiju, a bavi se još i pitanjima prava životinja, rodne ravnopravnosti i sekularizma. Njen angažman prate problemi, koji prelaze granice s kojima se susreće većina aktivista. Naime, u više je navrata imala fizičke prijetnje i napade na imovinu. No, ovi joj napadi nisu uzeli dah ni uskratili za njene tri moći, na koje računa i u svojem budućem aktivizmu: moć da misli, moć da djeluje i moć da na nasilje ne odgovara nasiljem.
"Opasni" ekolozi
- Pisanje inspekcijama i općinskim strukturama, kontaktiranje medija i mjesnih odbora, organiziranje tribina i pisanje primjedba na prostorne planove, ali i neprekidna javna izloženost i sustavno zastrašivanje, postali su dio moje svakodnevice. Želja da argumentirano djelujem u korist lokalne zajednice vratilo se kao eskalirajuće nasilje podržavano od strane sustava i te iste okoline.
Pet godina javno djelujete. Kako je sve počelo?
- Na samom početku, kada sam pitanja postavljala samo kao zainteresirana građanka, susretala sam se s omalovažavanjem od strane političkih struktura i nadležnih službi. Lokalna građevinska inspektorica napisala je rješenje o rušenju bespravne gradnje tek nakon supervizije više inspekcije iz Zagreba, a nositelji lokalne vlasti hladnokrvno objašnjavali da ne mogu djelovati u skladu sa zakonom jer bi to moglo ugroziti njihovu poziciju. Mještani su, osim rijetkih izuzetaka, pokazivali otvoreni strah i nelagodu. Međutim, ono što im je svima bilo zajedničko, a što sam smatrala poražavajućim, njihovo je iskreno čuđenje mojem pokušaju da nešto promijenim. Dominantan sustav vrijednosti jednostavno nije ugođen da detektira ideju rada na općem dobru, volontarizma, angažiranog građanstva, solidarnosti. Još i danas kada reagiram na neku pojavu u društvu prvi komentari, među ostalim i na forumima, bave se ili mojom osobom ili nagađanjima za koga ili protiv koga radim.
Postoje li razlike u reakcijama kada je u pitanju aktivizam, odnosno kako prolazi ekološki angažman u odnosu na pitanja prava životinja, rodne ravnopravnosti i sekularizma?
- Sudjelovala sam na različitim skupovima i uličnim akcijama na kojima sam otvoreno iskazivala svoje neslaganje s diskriminacijom po različitim osnovama, ponekad sam zbog toga bila izložena neugodnim reakcijama neistomišljenika, međutim, do ugrožavanja mojeg fizičkog integriteta i imovine dolazi tek u trenutku kada u opasnost dolaze privatni interesi investitora.
Baveći se zaštitom okoliša često se nalazite u situaciji da razotkrijete kriminalne aktivnosti kao što su manipulacije prostornim planovima, bespravne gradnje, ilegalni rudarski radovi, zataškavanje industrijskog zagađenja i slično. Prijetnje su zapravo reakcija na ugrožene protuzakonite interese određenih krugova i pojedinaca. Drugi val privatizacije, da upotrijebim već uhodati eufemizam za pljačku, sada se usmjerio na prostor kao oganičeni resurs. Krupnom kapitalu posebno je interesantna obala što je ekološke aktiviste još više izložilo opasnosti.
Mislite ako morate
Kome se kao aktivistica u takvim slučajevima obraćate za pomoć?
- Slučaj najprije prijavim policiji, a potom, zbog česte neučinkovitosti te iste policije, o svemu obavještavam udruge za zaštitu ljudskih prava koje od policije traže očitovanje o poduzetim radnjama, a prema potrebi i superviziju njihovog rada. U mojem slučaju radi se o sedam prijava i sedam nepoznatih počinitelja. O svemu se obavještavaju i nadležna vladina tijela. Nakon toga slijedi kontaktiranje ostalih udruga zbog konceptualizacije zajedničkog javnog djelovanja, kao što je priopćenje prema tridesetak ekoloških i ljudskopravaških udruga o nasilju nad aktivistima/cama. Posljednji korak je internacionalizacija fenomena putem studije slučaja što je metoda pritiska na politiku koja se toliko voli hvaliti uspješnom implementacijom europskih standarda.
Međutim, u takvim trenucima, kada sustav ne funkcionira, a napadi se ponavljaju, jedina prava pomoć zapravo je podrška obitelji i prijatelja.
Kakav je osjećaj kada se napadi ponavljaju, a počinitelji ne nalaze? Kako ocjenjujete društvene prilike u odnosu na civilni sektor?
- Za mene je ekološki aktivizam primarno područje moralnog djelovanja, a tek potom pitanje efikasnosti. S druge strane činjenica je da u njega ulažem vrijeme, zdravlje, energiju i sredstva, da svojim djelovanjem izlažem i bliske osobe kojima aktivizam nije izbor, da su rezultati često skromi, a rizik velik, pa je za očekivati da se povremeno zapitam o smislenosti daljnjeg angažmana.
Ipak, ono što smatram najštetnijim zapravo je poruka koju sustav odašilje građanima: mislite samo ako morate, ali nipošto ne podliježite iskušenju da reagirate. Konformizam je bila prva riječ koju sam kao profesorica u gimnaziji na Lošinju imala potrebu objasniti učenicima/cama. Ostatak godine pokušavala sam ih potaknuti da ga prevladaju kritičnim mišljenjem što je vrlo teško s obzirom na to da je obrazovanje strukturirano na način da pasivizira buduće građane. Neposredni počinitelji jesu krivi, ali njihovo djelovanje samo je posljedica činjenice da sustav ignorira vrednote za koje se deklarativno zalaže.
Zapravo s jedne strane svi ti napadi osnažuju, i u privatnom životu, i u javnom djelovanju. Često se radi o ekstremnim situacijama u kojima mnogo naučite o sebi, ljudima koji vas okružuju i društvu u kojem živite. Moj aktivizam prvenstveno funkcionira kao lakmus papir za sredinu koja je poprište događanja, a ne za moja svjetonazorna preustrojavanja.
Pasivna većina
Razlikuju se reakcije u malim i velikim sredinama?
- Postoji poseban problem legitimizacije došljaka u malim sredinama, a, zbog kruće patrijarhalne ustrojenosti, još više došljakinja. Na samom početku sredina je kao moj temeljni identitet prepoznala pripadnost grupi tzv. vikendaša, koji se često percipiraju kao uzurpatori prostora. Neki su ljudi u mojem prisustvu imali potrebu nazdraviti tome da »o Lošinju mogu govoriti samo oni koji su s Lošinja«. Treba napomenuti da sam podršku dobila uglavnom od »vikendaša«, ali i od nekih domaćih ljudi, dok posljedice u vidu oštećenja trpi samo imovina onih prvih.
Upitni su i ostali moji identiteti. Činjenica da sam studirala filozofiju i književnost dokaz je otklona od materijalističke matrice, zahtjev za poštivanjem sekularizma iščitava se kao hereza, rad u nevladinoj udruzi za mnoge je potkradanje novaca državnih obaveznika. U tom kontekstu posebnim problemom smatram pasivnu većinu koja svojom šutnjom aktivno podržava nasilje.
Svjedok prijetnje na sudu je zaboravio da me poznaje, provala u kuću i krađa dokumenata o bespravnoj gradnji dogodila se usred dana jer je počinitelj znao da neće biti svjedoka spremnih da svjedoče. Važno je shvatiti da ne postoji gen koji neku osobu predestinira da budete žrtva nasilja. To se može dogoditi svima pa čak i kad se ponašaju u skladu s očekivanjima većine jer nikada ne znate kada će se kriterij promijeniti. Kao što su me na početku mojeg djelovanja prozivali da nešto radim sada me sve više prozivaju da ne radim ono što oni misle da bi trebalo raditi. Ljudi teško shvaćaju da ne postoji imaginarni »drugi« koji će riješiti sve njihove probleme. Isto tako i vlast koja svojim politikantskim djelovanjem usmjerenim na privatne, a ne na javne interese, generira nasilje.
|
Počinitelji nepoznati
|
Razgovarala i snimila Ira CUPAĆ MARKOVIĆ
Komentar Ćiće Senjanovića
