Rušenjem suhozidnih građevina u Hrvatskoj nestaju jedinstveni svjedoci najstarije tehnike gradnje u kamenu koja se primjenjuje od prapovijesti do danas. Bez natpisa ili arheoloških ostataka takvu građu vrlo je teško datirati, tim više što je ona kroz stoljeća ostala ista: kamen se slaže bez veziva, a za gradnju se koristi lokalni kamen iz obližnjih malih kava. Vjesnik 19. lipnja 2007.
Premda se pod suhozidima najčešće podrazumijevaju međe ili ogradni zidovi poljoprivrednih i stočarskih površina, suhozidnom tehnikom građene su različite tradicijske građevine: podzidi terasastih poljoprivrednih površina, naplavi cisterni, bunje, torovi i staje, i poljske kućice te čitava mala naselja za povremeno stanovanje u polju i na pašnjacima.
Sanja Buble, arhitektica-konzervatorica i viša stručna savjetnica u splitskom Konzervatorskom odjelu, ističe kako je suhozidna gradnja karakteristična za kraško područje, od Like do priobalja i otoka, a obilježava čitav mediteranski kulturni krug. Njome je obilježen cijeli prostor između naselja, a problematikom suhozida Europa se počela baviti prije nekoliko godina kada su osnovane i razne međunarodne udruge za potporu i očuvanje takve gradnje.
Europska unija je svojevremeno kroz program Interreg sufinancirala istraživanje i obnovu suhozidne gradnje u Italiji, Grčkoj, Španjolskoj. Hrvatska se u program uključila 2005. godine znanstvenim projektom HAZU-a »Kamen, suhozidna gradnja i pejzaž Jadrana« pod vodstvom arheologinje Aleksandre Faber. Uz veliki broj istraživača različitih struka, geologa, arheologa i arhitekata, u projekt su bili uključeni i djelatnici splitskoga Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture.
Kod nas ne postoji jedinstvena evidencija o broju suhozidnih gradnji, no neke od njih su zaštićene kroz sklopove zaštićenih krajolika kao što su to krajolik Starogradskog polja te suhozidi na području Primoštena, odnosno tamošnjih glasovitih vinograda, a uskoro kreće i posebna registracija suhozida po vrsti.
Na području Splitsko-dalmatinske županije najugroženiji su suhozidi na otocima, a za njima ne zaostaje ni Dalmatinska zagora.
Svakodnevni su primjeri rušenja suhozidnih građevina. Sanja Buble upozorava na nekoliko razloga nestanka suhozida: bespravno rušenje pri objedinjavanju parcela i prelasku na drugi način obrade zemlje, rušenje zbog korištenja kamena kao lako dostupnoga građevnog materijala za nove gradnje (mljevenje kamena), širenje naselja.
»Rijetki su prostorni planovi koji imaju odredbu da se u novim građevinskim područjima treba maksimalno zaštititi postojeća izgrađena tradicijska struktura«, napominje splitska arhitektica-konzervatorica.
Čuvari naše baštine upozoravaju da suhozidna gradnja nije samo vrijedno kulturno i povijesno blago, nego i stanište različitih vrsta biljaka i životinja. Prostor koji nije predviđen za gradnju, dakle onaj između naselja, obilježen je brojnim tradicijskim građevinama, no u prostornim planovima općina i gradova prikazan je kao bijela površina o kojoj se vrlo malo piše i vrlo malo zna, a upravo je to područje najviše ugroženo.
Teško je sačuvati suhozide koji se nalaze izvan zona zaštićenih krajolika pa je očuvanje prepušteno svijesti pojedinaca. Postoje ljudi koji su zaista svjesni prostora u kojem žive i žele zaštititi svoju starinu, no sve je veći broj onih koji zbog oživljavanja suvremene poljoprivredne proizvodnje »žrtvuju« povijesne građevine.
»Strojna obrada zemlje i dolazak na polje vozilima zahtijeva drugačiju organizaciju prostora od one u 19. stoljeću kada se zemlja obrađivala ručno, a na teren se dolazilo pješke ili na magarcima«, kaže Buble napominjući kako je oživljavanje poljoprivrede dvosjekli mač. S jedne strane se oživljavaju ruralna područja, a s druge nestaje krajolik obilježen povijesnim tradicijskim suhozidnim gradnjama.
Komentari:
Ma to mora da rade izvorni otočani.Zar ne!
Osobno poznajem gospoðu ("domicilni stanovnik") koju su roditelji od malena učili da svaki kamen koji naðe na putu, a pao je s gromače, vrati na njegovo mjesto jer tako iskazuje poštovanje prema tuðem trudu.
Ali jednako tako poznajem i one koji se smatraju "domaćima", a na suhozide gledaju kao na fizičke prepreke graðevinskim zahvatima.
Pitanje zaštite suhozida nije estetsko pitanje, pitanje kućnog odgoja ili mjesta boravka. Cijelu priču lijepo treba zakonski (prekršajno i kazneno) regulirati, pa će ljudi (valjda) shvatiti da ih mjesto boravka niti čini krivima, niti amnestira od krivnje.
suhozidi su gradjevinski zahvat kojim se svojevremeno unistavao postojeci biotop u svrhu prezivljavanja ljudi. nema vece uvrede za one ljude koji su stoljecima gradili suhozide da se njihov rad konzervira i postane izlika za nerad. naravno da ako nove poljoprivredne tehnike i strojevi zahtijevaju drukcije dimanzionirane terase da se one moraju mijenjati. suhozidi su nastali iskljucivo zato da covjek od zemlje moze zivjeti. u danasnje vrijeme to uvjetuje i konkurentnost na trzistu, odnosno ucinkovitost. covjek moze biti romantican dok nije gladan, a ovdje smo na skliskom terenu. dizanje proslosti na razinu nedodirljivog je pocetak propasti jer znaci manju svijest i osjetljivost za trenutne probleme koje treba rijesiti. nije lako osmisliti kvalitetnu alternativu stoljetnim metodama zadrzavanja plodne zemlje, ali to ne znaci da treba odustati i da treba kazniti onoga koji je to pokusao ucinit na svoj nacin jer se nitko nije potrudio ponuditi uzorni model. radije radite na tome nego da trenirate strogocu. lijepi pozdrav
"Strojna obrada zemlje i dolazak na polje vozilima zahtijeva drugačiju organizaciju prostora od one u 19. stoljeću kada se zemlja obraðivala ručno, a na teren se dolazilo pješke ili na magarcima«, kaže Buble napominjući kako je oživljavanje poljoprivrede dvosjekli mač. S jedne strane se oživljavaju ruralna područja, a s druge nestaje krajolik obilježen povijesnim tradicijskim suhozidnim gradnjama."
mislim da je glavni problem u tome da se ne radi svojevrsni zoom-out u analizi fenomena suhozida. ono sto je bit takvih konstrukcija je da su agrotehnicke mjere u svrhu zadrzavanja plodne zemlje. dakle, bitniji je fenomen terasa, koji je i osnovni razlog za nastajanje suhozida, koji su sami po sebi jedna od gradjevinskih metoda za ostvarivanje tog cilja.
mislim da je puno bitnije cuvati terase kao svojevrsnu agrotehnicku tipologiju nego odredjenu gradjevinsku metodu.
budite sigurni, da ne postoje stoljetni suhozidi i da se danas netko odluci zapoceti izgradnju istih, da bi se javile brojne organizacije za zastitu okolisa, jer se njima mijenja kategorija tla i unistava postojeci biotop u svrhu ljudskog opstanka. sama poljoprivreda je agresivan cin na biolosku raznolikost i 'prirodnost'.
da se razumijemo, ja volim suhozide, ali nekonstruktivne romanticarske akcije ne mogu podrzavati. suhozidi su infrastruktura, i kao takvu je treba promatrati.
u svrhu edukacije obavezno je naravno zastititi pojedina podrucja kao svojevrsne arheoloske sonde, ali represivno djelovanje na citavom podrucju pod odredjenom jurisdikcijom je previse. uostalom, sto je sa zapustenim suhozidima, onima o kojima se jednostavno nitko ne brine i koji se sami od sebe urusavaju. treba li pozvati na odgovornost i ljude koji su u vlasnistvu istih iako uopce ne obradjuju tu zemlju?
mislim da su nasi preci radili da bi mi na njihovim temeljima mogli nastaviti, a ne da romantiziramo njihov napor i zamrznemo vrijeme.
na temeljima starih rimskih i austrougarskih puteva nastajale su asfaltirane, upotrebljivije ceste. time se vise nego icim drugim iskazuje postovanje prema naporu predaka, jer se ono unaprijedjuje kako bi se danasnji zivot ucinio laksim.