Mnoge su europske zemlje počele osmišljavati organizirane mjere zaštite i revitalizacije suhozidnih struktura, a tim mjerema nastoji se priključiti i Hrvatska. Ti bezvremenski spomenici ljudskih aktivnosti ponajviše su ugroženi ljudskim aktivnostima, jer ono što nije učinio zub vremena, na mnogim područjima Sredozemlja učinio je svojom nesmotrenošću čovjek, prilog u Otočnom Novom listu za studeni 2009.
Dr. sc. Aleksandra Faber, inženjerka arhitekture i ugledna arheologinja koja je dobar dio svog radnog vijeka provela izučavajući brojne arheološke lokalitete na području otoka Krka i njemu susjednih sjevernojadranskih otoka, već neko vrijeme intenzivno radi na međunarodnom projektu REPS kojim Europska unija financira program konzerviranja i sustavnog očuvanja pejzažnog suhozidnog graditeljstva.
Projekt REPS u našoj se zemlji provodi pod pokroviteljstvom Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Cilj mu je stvaranje stručnog »sveeuropskog« kadra koji bi na području mediteranskih zemalja EU, ali i Hrvatske, radio na sustavnoj zaštiti suhozidne baštine. Znanstvena savjetnica i dugogodišnja predstojnica Arheološkog instituta Sveučilišta u Zagrebu, iako umirovljena - ne miruje. Dr. Aleksandra Faber tako već neko vrijeme nastoji organizirati i objediniti znanje i iskustvo brojnih domaćih stručnjaka, znanstvenika, političkih autoriteta i predstavnika civilnoga društva kako bi se konačno stvorili uvjeti zakonske zaštite suhozida. Bolje i preciznije rečeno, aktivnosti dr. Faber usmjerene su stvaranju znanstvenog temelja koji bi u konačnici predstavnicima Ministarstva kulture trebao pomoći u zakonskom reguliranju problematike zaštite i čuvanja suhozidne baštine naše zemlje.
Spomenici pučkoga stvaralaštva
- Suhozidi, odnosno gromače, značajni su arheološki objekti iako se u nas oni nažalost najčešće ne tretiraju na taj način. Od prapovijesti, kroz srednji vijek pa sve do danas, suhozidi, gromače, gomile, mrgari i drugi oblici takve izgradnje spomenici su pučkog stvaralaštva i graditeljstva ne samo stanovnika naše, već i svih zemalja Mediterana. Uvažavajući vrijednost takvih objekata brojni stručnjaci su se, istina sa dosta zakašnjenja, odlučili angažirati na zaštiti takvih objekata, kao i na njihovom »uključenju« u popis kulturno-povijesne baštine.
S osnutkom EU mnoge su europske zemlje počele osmišljavati i pokretati prve organizirane mjere zaštite i revitalizacije suhozidnih struktura, a tim i takvim mjerema sada se nastoji priključiti i Hrvatska. Ti bezvremenski spomenici ljudskih aktivnosti oduvijek su zapravo ponajviše ugroženi upravo ljudskim aktivnostima. Ono što nije učinio zub vremena, na mnogim područjima Sredozemlja učinio je svojom nesmotrenošću čovjek. Shvaćajući važnost i potrebu za pokretanjem mjera zaštite gromača koje nas okružuju, prije 6 godina u sklopu projekta REPS osmišljen je i provođen program nazvan »Blago hrvatskog suhozida«. Taj je program Unija financirala preko projekta INTERREG 3C, a organizacija europskih zaštitnika suhozidnih građevina koja stoji i iza aktivnosti dr. Faber sjedište ima na španjolskoj Mallorci.
Suhozid nestaje s lica zemlje
- Tijekom trogodišnjih aktivnosti delegati svake od zemalja uključenih u projekt, osposobljeni su za samostalnu provedbu aktivnosti na produčju svoje domovine pa je tako, po preporuci švicarskih stručnjaka (koji također sudjeluju u ovom projektu op.a.) ta ugodna čast zapala mene, naglašava dr. Aleksandra Faber. Zahvalna sam što je HAZU stala iza mene i aktivnosti koje na tom planu provodim, a podršku sam dobila i od predstavnika Ministarstva znanosti. Projekt zaštite kulturne baštine u kamenu koje zajedno s uistinu brojnim stručnjacima ali i mnogim domaćim zaljubljenicima u kamen i suhozid provodim, i ove je godine dobio potporu tog, ali i Ministarstva kulture. Zahvaljujući svim tim aktivnostima, Hrvatska je danas u europskim krugovima priznata kao zemlja koja se bori za svoju suhozidnu kulturnu baštinu i uključeni smo u sve aktivnosti koje se na tom planu provode unutar EU.
Glavni cilj naših aktivnosti, nakon znanstvenog proučavanja, stvaranje je praktičnog sustava zaštite suhozidnog kulturnog blaga, između ostalog i kroz zakonske okvire. Ta zaštita, nastavlja dr. Faber, mora obuhvatiti gromače, nepisani tradicijski katastar koji je tijekom stoljeća i tisućljeća ovdje stvarao čovjek prema svojim potrebama i mogućnostima. Strašno je to što se iste te gromače danas tako nesmiljeno uništavaju i eksploatiraju, a sve samo s ciljem da se netko kroz tako barbarsko korištenje neprocjenjivog blaga domogne financijske koristi. Gromače se uništavaju i gradnjom prometnica čiji projektanti nažalost nimalo ne uvažavaju značaj tih i takvih objekata. Suhozid sve češće nestaje s lica zemlje i zahvaljujući sve organiziranijim kanalima prodaje takvog kamenja koje najčešće odlazi u inozemstvo. Drobljenje kamena iz takvih građevina u drobilicama kakve često susrećemo diljem naše obale pravi je zločin kojemu napokon moramo stati na kraj.
Diskretno locirani kamenolomi
Primjetno je i to, nastavlja dr. Faber, da se važećim zakonima iz domene graditeljstva i zaštite okoliša na našoj obali priječi otvaranje kamenoloma. Kamen i kamenolomi nužno su zlo jer bez građevinskog materijala ne možemo. Često neselektivnim i pretjerano tvrdim propisima kojima se štiti okoliš tom istim okolišu činimo medvjeđu uslugu. Bez uspostave diskretno lociranih kamenoloma na strogo određenim i dogovorenim lokalitetima događat će nam se ono čemu i danas svjedočimo - »poduzetnička sloboda« zahvaljujući kojoj mnogi nesavjesni i beskrupulozni pojedinci eksploatiraju njima najdostupniji kameni materijal, onaj iz gromača.
Svi koje sam uspjela okupiti na projektu organizirane zaštite, među kojima su i brojni volonteri iz sastavljene mreže udruga svih vrsta, tijekom ove su godine na različite načine nastojali širiti informacije o vrijednosti suhozida kao kulturnoga blaga. Radilo se i na uspostavljanju sustava kojima nastojimo obuzdati prevelike apetite građevinskih poduzeća, ali na osmišljavanju i provedbi načina zaštite takvih objekata. Ministarstvo kulture je u zakonsku regulativu uključilo elemente koji se tiču zaštite krajobraza, ali to nije dovoljno. Treba napokon decidirano reći čega sve vrijednoga u tom krajobrazu ima, bilo da se radi o vegetaciji ili pak kamenim, suhozidnim ili kakvim drugim elementima. Tek kad nadležna državna tijela, odnosno zakonodavce »natjeramo« da suhozidnu kulturnu baštinu priznaju kao takvu te da je jasnim i nedvosmislenim zakonskim rješenjima i odredbama zaštite, moći ćemo reći da smo nešto napravili.
Briga o takvim strukturama ne može i ne smije više ovisiti samo o etici vlasnika takvih građevina ili pak planera širenja gradova i naselja. Ovim posljednjima, dodala je naša sugovornica, gromače su često bile samo smetnja ostvarenja njihovih »razvojnih« urbanističkih zamisli koje u sebi nisu sadržavale ni minimum seznibiliteta za vrijednost suhozidne baštine.
GROMAČE PRIJEČE ISPIRANJE ZEMLJE
Zaštita suhozida nije samo pitanje zaštite kulturno-povijesnog dobra. Ona se tiče i poljoprivrede kroz »držanje na kupu« plodne zemlje, zbog čega je najveći dio takvih građevina zapravo i podizan, naglašava dr. Faber. Suhozidne građevine poput gromača priječe ispiranje zemlje kojim se zagađuje more i morsko dno, mijenja podmorska flora i fauna i čime se u konačnici čini golema šteta okolišu. Čuvanje površine tla od erozije, ali i abrazije koja je prisutna uz morsku obalu, od vitalne je važnosti, ili bi barem trebalo biti ne samo za »kulturnjake«, arheologe i zaljubljenike u krajobrazne vrijednosti ovog područja naše zemlje, već i za sve koji razmišljaju o održivom razvoju. Porušimo li sve suhozide, što se nažalost već dogodilo na mnogim dijelovima našeg priobalja, ali u nekim mediterskim zemljama poput Španjolske, dogodit će nam se trajna i nepopravljiva šteta na planu gubitka plodnoga tla, zaključila je dr. Faber.
PODRŠKA KOLEGA
Gromače, koje se nalaze svud oko nas i koje na područjima poput otoka Krka zbog rasprostranjenosti često i ne primjećujemo, spomenik su davnih vremena u kojima nastaju prvi dokazi čovjekova htijenja za posjedom. Kamenom ograđene »krpice« zemlje znak su stalnog naseljavnja ovih krajeva i nisu vezane uz migracije. Prijedlog koji sam dala na Mallorci i koji je dobio podršku mojih brojnih europskih kolega vezan je uz edukaciju naših najmlađih o značaju i vrijednosti suhozida. O tome što je suhozid, od čega je, zašto i kako građen, djeca bi trebala učiti već u nižim razredima osnovne škole. Samo na taj način možemo računati na ukorjenjivanje i širenje svijesti o njegovom značaju, zaključila je naša sugovornica, piše Mladen Trinajstić.