Na dalmatinskim otocima, za razliku od kvarnerskih otoka Cresa i Lošinja – razvikanog »prvog od tisuću otoka« – bore se ne samo za vlastite interese nego dokazuju da kod njih demokracija stvarno funkcionira. Osim toga, svojom borbom istražuju postoji li u Republici Hrvatskoj uopće vladavina prava. Ako Višani i Hvarani uspiju u borbi da spase svoj vodovod bit će to dokaz o postojanju elemenata vladavine prava, jer neki potezi Ministarstva zaštite okoliša su obično pravno nasilje izvan zakona i ustava. Za razliku od Cresa i Lošinja dalmatinski otoci Hvar i Vis nisu digli ruke od svoje tvrtke i svog isporučitelja vode. Umjesto predaje i dizanja bijele zastave odlučili su boriti se za svoje interese ⮞
Njihova gradska vijeća odbila su dati suglasnost za pripajanje drugom poduzeću i gubitak svog vodovoda, poštujući time volju građana koji su ga izabrali. Građani pišu i otvorena pisma, potpisuju peticije protiv pripajanja, a gradonačelnici odlaze na sastanke s ministricom – bore se i ne predaju se. Bez straha i primjesa političkog oportunizma koriste sve zakonske i demokratske mogućnost da kao nositelji lokalne samouprave spriječe nešto što smatraju protivno njihovim interesima.
Na ovim otocima u ovoj situaciji vidimo svrhu lokalne samouprave kao prava građana da na institucionalan i neposredan način ostvaruju svoje interese. Pravo na lokalnu samoupravu je ustavno jamstvo decentralizacije koje ograničava centralnu državnu vlast i osigurava autonomiju lokalnih jedinica u poslovima iz njihova samoupravnog djelokruga. Lokalna samouprava kao „lokalna država" ima svoje prihode, svoje ustavne i zakonske nadležnosti, svoje obveze i svoja prava. A njena razvijenost i poštovanje lokalne samouprave jedan je od ključnih preduvjeta za postojanje demokracije i egzistenciju same pravne države. Na dalmatinskim otocima, za razliku od kvarnerskih otoka Cresa i Lošinja – razvikanog »prvog od tisuću otoka« – bore se ne samo za vlastite interese nego dokazuju da kod njih demokracija stvarno funkcionira. Osim toga, svojom borbom istražuju postoji li u Republici Hrvatskoj uopće vladavina prava. Ako Višani i Hvarani uspiju u borbi da spase svoj vodovod bit će to dokaz o postojanju elemenata vladavine prava, jer neki potezi Ministarstva zaštite okoliša su obično pravno nasilje izvan zakona i ustava.
Čime se bave gradski vijećnici?
Nasuprot Visu i Hvaru, na otocima Cresu i na „prvom od tisuću otoka", Lošinju, gradski vijećnici su pokazali da demokracije, kao načina ostvarivanja vlasti naroda, nema. Odluke ne donose u skladu s voljom naroda nego u skladu s voljom nositelja izvršne vlasti. Naši gradski vijećnici su im omogućili da se vodovoda riješe s lakoćom poput puštanja vode iz vodokotlića. Umjesto borbe za vlastiti vodovod malološinjskim vijećnicima fokus je bio na podjeli funkcija, pogotovo u odboru za prostorno planiranje zbog interesa „investitora kakav se samo poželjeti može". U gotovo pet mjeseci donijeli su odluku o ukidanju VIOCL i održali tajni sastanak u hotelu Bellevue. U međuvremenu se nadmudruju oko podjele pozicija u odborima.
Odustajanje od vlastitog vodovoda lošinjski vijećnici su opravdavali strahom od odmazde države i potencijalnom financijskom štetom i gubitkom radnih mjesta. Strah od države kao da živimo u Sovjetskom savezu u Staljinovo doba, a ne u državi kojom vlada HDZ i kojoj se tepa da je pravna država! A čega i kakve države su se bojali naši gradski vijećnici možemo saznati od vijećnika s dalmatinskih otoka koji su odbili provesti pripajanje. Ministarstvo zaštite okoliša je donijelo rješenje kojeg su se naši vijećnici plašili, a rješenje su na Facebooku objavili Višani.
"Kreacionizam" u Ministarstvu zaštite okoliša
Nakon pažljivog čitanja tog rješenja može se zaključiti da se radi o praznoj pušci. Rješenje izdano viškom vodovodu pokazuje da je i Zakon o vodnim uslugama loš, neprovediv i neustavan, ali i da Ministarstvo ne zna provesti zakonite postupke. Svojim rješenjem je viškom vodovodu ukinulo licencu za obavljanje vodoopskrbne djelatnosti, zabranilo isporuku i naplatu vode te je korištenje gospodarske cjeline bez naknade prenijelo na treću osobu! Rješenje je nezakonito i kreacionističko jer je nastalo "ni iz čega" (ex nihilo) odnosno iz uma jedne ravnateljice jedne uprave Ministarstva zaštite okoliša. Zašto je rješenje kreacionističko, odnosno rješenje nastalo ni iz čega? Zato jer rješenju nije prethodio nikakav postupak. A postupak je nužan da bi se u njemu mogle objektivno utvrditi činjenice, da bi se stranke mogle očitovati o svim okolnostima važnim za postupak. U ovom slučaju postupka nije bilo. Rješenje je izašlo iz glave jedne visoko rangirane službenice – dakle ni iz čega. Donošenje rješenja bez ikakvog postupka i bez sudjelovanja stranke o čijim se interesima odlučuje predstavlja pravno nasilje koje nije dopušteno u pravnoj državi. Hrabrost jedne ravnateljice jedne uprave jednog ministarstva da bez ikakvog postupka donosi tako dalekosežne i ozbiljne odluke na način na koji je donijela rješenje može se objasniti jedino fatalnom kombinacijom neznanja, bahatosti i uvjerenosti u kukavičluk žrtava.
No kukavičluk i predaja pred prijetnjama i pravnim nasiljem nisu bili opcija za Višane i Hvarane – za razliku od lošinjskih gradskih vijećnika – te će oni sigurno nastaviti borbu protiv toga takvog rješenja na Upravnom sudu. Ako Hrvatska jeste pravna država ovo rješenje Upravni sud će poništiti ili ukinuti.
U pravnoj državi ne bi trebalo biti mjesta za pravno nasilje i jednostrane postupke. Zbog toga i postoji Zakon o općem upravnom postupku (ZUP) koji za cilj ima zaštiti građane i druge stranke od nasilja višeg tijela. Rješenje je doneseno 23. srpnja 2025., a da nitko na Visu i u viškom vodovodu nije pojma imao da im tamo neki službenik u Zagrebu „radi o glavi". A prema članku 52. ZUP-a službena osoba koja vodi postupak dužna je pružiti mogućnost stranci da se izjasni o svim okolnostima i činjenicama koje su predmet postupka, o prijedlozima ili dokazima, da sudjeluje u izvođenju dokaza i da postavlja pitanja drugim strankama, svjedocima i vještacima preko službene osobe koja vodi postupak, a s njezinom dozvolom i neposredno, te da se upozna s rezultatom izvođenja dokaza i da se o tome izjasni. Također prema ZUP-u nadležno tijelo, pa tako i Ministarstvo zaštite okoliša, ne smije donijeti rješenje prije nego što stranci, ovdje Vodovodu i odvodnji otoka Visa d.o.o, pruži mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima na kojima se treba temeljiti rješenje.
Zapanjujuća je ležernost jedne ravnateljice jedne uprave da potpiše takvo rješenje. Analogija ove pravne situacije bi bila sudski postupak bez sudjelovanja tuženika u njemu, a kojem bi tuženik bio osuđen na smrt – a da ne bi imao pojma da mu se uopće sudi i to bi saznao kad bi mu poštar dostavio presudu. Prema shvaćanjima jedne ravnateljice jedne uprave u jednom ministarstvu to je normalno!
Što je rješenje bez činjenica
Temelj za bilo koje zakonito rješenje moraju biti pravilno i potpuno utvrđene činjenice. U ovom rješenju one uopće nisu utvrđivane. U svom rješenju Ministarstvo je, tek možda, utvrdilo jednu jedinu činjenicu, da je Vodovod i odvodnja otoka Visa još upisan u sudskom registru. Umjesto utvrđivanja više bitnih činjenica o stanju složenog postupka spajanja trgovačkih društava Ministarstvo dubokoumno zaključuje da je uvidom u sudski registar razvidno da se viški vodovod nije pripojio. Briljantan logički zaključak uvida u sudski registar ravnateljici uprave je dovoljan da donese rješenje o ukidanju trgovačkog društva u vlasništvu gradova Visa i Komiže, a sve to navodno prema članku 94. st. 1. ZoVU. Prilično hrabro za jednu državnu službenicu. Pogotovo je hrabro s obzirom na činjenicu da spomenuta odredba Zakona utvrđuje da je moguće donijeti takvo rješenje ali tek nakon što se ne postupi prema odredbama više prethodnih članaka, među njima i čl.91. Bizarno je da i samo Ministarstvo nije postupilo prema tom članku koji propisuje koje radnje ono mora provesti, a mora provesti ispitni postupak, osigurati dodatni razumni rok i izdati privremenu mjeru na koju javni isporučitelj ima pravo žalbe. Tek nakon što se provedu navedene pravne radnje navedene u čl. 91. Ministarstvo može postupati prema čl.94. st.1. Dakle, nakon uvida u sudski registar i prije ovog rješenje odnosno „smaknuća" javnog isporučitelja vode, Ministarstvo je moralo provesti zakoniti postupak, utvrditi više činjenica, dati primjereni naknadni rok i ako nakon toga ne dođe do spajanja mora donijeti dvije privremene mjere. Jednu prema čl.91. st. 1. i drugu i iz istog članka ali stavka 2. Tek nakon toga je Ministarstvo moglo postupati prema čl. 94. Očito u Ministarstvu Zakon čitaju od kraja prema početku.
Pišem prijenos korištenja, a radim prijenos vlasništva
Voluntaristički mentalni sklop koji je doveo do rješenja o ukidanju viškog vodovoda je vidljiv i u Zakonu o vodnim usluga. Vjerojatno je sadašnja ravnateljica uprave koja je potpisala skandalozno rješenje bila u radnoj skupini za izradu ovog Zakona i da je kao tadašnja pomoćnica sklonjenog ministra (legendarni TĆ) vodila glavnu riječ. Taj voluntaristički mentalni sklop se može vidjeti u odredbama Zakona koji govori o prijenosu korištenja gospodarske cjeline. Pravni pojam prijenosa korištenja gospodarske cjeline osim što je neustavan kao takav postoji samo u Zakonu o vodnim uslugama. Ono što je problem kod pojma prijenosa korištenja gospodarske cjeline u ZoVU jest podnormiranost. Pojam prijenosa korištenja gospodarske cjeline spominje se samo u dva stavka i to u već spomenutom čl. 94. st.4. i čl. 96. U prvom slučaju se navodi da je Ministarstvo ovlašteno donijeti rješenje o prijenosu korištenja gospodarske cjeline, a u drugom da je Ministarstvo ovlašteno na prijenos korištenja gospodarske cjeline. O stvarnom sadržaju, pravnim i materijalnim posljedicama takve odluke, o razlici prava korištenja i prava vlasništva pisci zakona nisu razmišljali ili uopće ne znaju da postoji razlika. Izvjesno je tek da službenica koja je pisala rješenje o prijenosu korištenja gospodarske cjeline pokazuje kako ne zna razliku između prava vlasništva i prava korištenja. Iako je rješenjem određeno da se prenosi korištenje gospodarske cjeline u naravi se radi o oduzimanju vlasništva. Da se radi o oduzimanju vlasništva, a ne samo korištenja govori činjenica da je korištenje vremenski neograničeno (zauvijek) i da se gospodarska cjelina unosi u poslovne knjige društva na kojeg je preneseno korištenje. Dakle ne radi se prijenosu korištenja već se radi o prijenosu gospodarske cjeline odnosno oduzimanju vlasništva nad gospodarskom cjelinom. A to baš ne ide kako je to jedna državna službenica zamislila – dekretom, odnosno jednim rješenjem.
Legalno, ali je ipak pljačka
Vlasništvo ima ustavnu zaštitu. Ustav istina propisuje i da je zakonom moguće ograničiti ili oduzeti vlasništvo, ali uz naknadu tržišne vrijednosti. ZoVU, a ni ravnateljica koje je potpisala rješenje se ne opterećuje Ustavom. Iako ZoVU uopće ne definira ni sadržaj ni postupak prijenosa korištenja gospodarske cjeline, državna službenica koja je pisala rješenje si je dala pravo da ga sama uredi svojim rješenjem onako kako je to njoj pada na pamet.
Tako je, pozivajući se na zakonsku odredbu o prijenosu korištenja, u naravi oduzela vlasništvo gospodarske cjeline stvarnom i zakonitom vlasniku i to bez naknade. Na koji način? Tako što je odredila rok od 30 dana vlasniku gospodarske cjeline da dostavi bilancu društva, popis imovine, popis ugovora o radu, popis sudskih postupaka kao i sve isprave koje mu zatraži onaj kome je prenešeno korištenje. S druge strane rješenjem se nameće obaveza preuzimatelju prava korištenja da provede sve pravne, financijske i materijalne radnje radi preuzimanja gospodarske cjeline neovisno o volji vlasnika.
Dakle, u naravi se ne radi o vremenski ograničenom prijenosu korištenja već o trajnom oduzimanju vlasništva bez ikakve naknade. U pristojnom svijetu i uređenoj državi bi se takav postupak nazvao pljačkom. Postoji još nebrojeno bizarnih odluka u sumanutom rješenju Ministarstva pa ovom prilikom samo navedimo odredbu kojom se suspendira u ovom postupku i odredba Zakona o radu koja daje određena prava radnicima i sindikatu u postupcima preuzimanja. A ovim rješenjem si je državna službenica dala za pravo da svojim rješenjem suspendira i primjenu važećeg Zakona o radu. Ako može kršiti Ustav, valjda je samorazumljivo da može suspendirati i zakonske odredbe koje joj smetaju u naumu, koliko god on naopak bio.
Rješenje koje su dobili Višani je tako razotkrilo neshvatljivu površnost i bahatost službenika u Ministarstvu, ali je otkrilo i ustavne probleme u samom ZoVU. U borbi za spas svog vodovoda i svojih interesa u postupcima koje će vjerojatno pokrenuti, upravne tužbe i ocjene ustavnosti i zakonitosti, Višani će ispitati i postojanje pravne države. Ako uspiju poništiti ili ukinuti voluntarističko rješenje, ako uspiju dokazati neustavnost ZoVU ili ako se na njihov poticaj izmijeni Zakon i Uredba tada će se dokazati da stvarno živimo u pravnoj državi.
Ako Višani ne uspiju u svojoj borbi za spas svog vodovoda znači da se nismo makli daleko od prošlog sustava. Sustava u kojem je vlasništvo nad sredstvima rada bilo društveno, ali kojim je upravljala partija. Danas upravljati sredstvima rada želi stranka na vlasti i njenih tehnokrati
Lako Isusu, on je uskrsnuo
Gradnju školske sportske dvorane i ...
Komentari: