Prijedlog za zaštitu Osoršćice pretvara se u jeftin paravan za njezinu buduću devastaciju, rekla je Andreja Gregorina iz udruge Eko Kvarner u intervjuu za portal H-alter
Andreja Gregorina, predsjednica ogranka Cres – Lošinj
udruge Eko Kvarner: Prijedlog za zaštitu Osoršćice pretvara se u jeftin paravan za njezinu buduću devastaciju. Bude li sagrađena, žičara dužine 1900 m nepovratno će nagrditi njezinu iznimnu krajobraznu vrijednost. K tome, INA je na vrhu Osoršćice izgradila antenski toranj, i u tu svrhu je napravila radni pojas duljine deset kilometara i širine pet metara, koji potom nije sanirala, nego ga se još i proširuje. Ukoliko ne budu ostvareni uvjeti za strogu kontrolu tog makadamskog puta, sami ćemo pronaći način da onemogućimo prolaz neodgovornim motoriziranim građanima i turistima.
Na dugačkoj listi prostora u Hrvatskoj koji su devastirani ili im prijeti uništavanje nalazi se i slikoviti planinski lanac otoka Lošinja, Osoršćica. Za 'H-Alter' smo o devastaciji Osoršćice razgovarali s Andrejom Gregorina, predsjednicom ogranka 'Cres – Lošinj' udruge 'Eko Kvarner'.
U čemu je ekološka vrijednost Osoršćice?
Hrvatska se voli hvaliti raznolikošću ekoloških sustava i staništa. Osoršćica predstavlja zahvalan primjer: od ukupno 1100 biljnih vrsta koje se javljaju na cjelokupnom lošinjskom području samo je na Osoršćici zabilježeno njih 736. Za usporedbu, u cijeloj je Engleskoj zabilježeno oko 1250 biljnih vrsta. Područje Osoršćice vrijedno je i u speleološkom smislu: od pet evidentiranih špilja njih dvije (Sv. Gaudencije i Vela špilja) predložene su za zaštitu. Lokve, koje se smatraju naugroženijim staništima i imaju prioritet u zaštiti, također su evidentirane na tom području.
Posebno treba istaknuti da je Osoršćica uvrštena u Nacionalnu ekološku mrežu kao ornitološki vrijedno područje, te predstavlja kandidata za NATURU 2000 (europsku ekološku mrežu). Problem, međutim, nije nedostatak biološke i krajobrazne raznolikosti, nego načinu na koji se prema njoj odnosimo. Kod nas još uvijek nije razvijeno sustavno istraživanje, kartiranje i monitoring biološke raznolikosti, a to znači da gore navedene vrijednosti nisu registrirane i tako primjereno zaštićene od ljudske pohlepe i gluposti.
U Prostornom planu Grada Malog Lošinja dvije su oprečne inicijative, da se Osoršćica proglasi zaštićenim krajolikom i ona da se sagradi žičara. Kako komentirate ovakvu kontraditornu politiku lokalnih vlasti?
Ona je, zapravo, samo prividno kontradikorna. Lokalne vlasti i struka često putem prostornih planova servisiraju nečije privatne interese, pa problemi od javnog interesa, kao što je i problem zaštite prirode, postaju nebitni. U takvom kontekstu prijedlog za zaštitu Osoršćice pretvara se u neku vrstu jeftinog paravana za buduću devastaciju jer do primjerene valorizacije prostora i zaštite neće doći još duže vrijeme.
Uostalom, nekako je teško vjerovati u iskrenost brige lokalne vlasti za prirodnu baštinu kada je ta ista vlast pokušala smanjiti kategoriju zaštite za nedavno proglašen rezervat dupina. To bi, između ostaloga, omogućilo gradnju marine do 400 vezova na području rezervata.
Udruga Eko Kvarner protivi se gradnji žičare. I Planinarsko društvo Zagreb-Matica smatra žičaru nepotrebnim i štetnim objektom. Koliko će i kako ta žičara utjecati na prostor?
Eko Kvarner je tijekom javne rasprave podnio primjedbu u kojoj je tražio da se ovaj neprihvatljivi zahvat ukloni iz konačne verzije prostornog plana, a pridružilo nam se Planinarsko društvo Zagreb-Matica, kao i određeni broj građana. Primjedba je odbijena s prilično nevjerojatnim objašnjenjem da će trasa žičare i prateće građevine biti oblikovane sukladno kriterijima zaštite prostora, vrednovanja krajobraznih vrijednosti i autohtnog graditeljstva.
Svakome je jasno da bi žičara dužine oko 1900 m nepovratno nagrdila iznimnu krajobraznu vrijednost Osoršćice, a kriteriji zaštite prirode trenutno su takvi da investitor za gradnju žičare ne mora izraditi Studiju utjecaja na okoliš. Spominjanje autohtonog graditeljstva u kontekstu žičare graniči sa zdravim razumom.
Osim žičare, Osoršćica je već devastirana djelatnostima INE koja tamo gradi antenski sustav i trafostanicu. Sagradili su i prilaznu makadamsku cestu. Upozoravali ste na nepravilnosti u vezi s gradnjom te ceste. Da li je tim zahvatima već nepovratno uništen krajolik?
U svakom je slučaju ozbiljno načet. INA je na vrhu Osoršćice izgradila antenski toranj za komunikaciju s plinskim platformama na moru i u tu svrhu napravila makadamsku cestu dužine deset kilometara i širine pet metara. Problem je u tome što ta cesta zapravo i nije cesta, nego radni pojas, kako to lijepo piše u građevinskoj dozvoli. Naravno da je INA nakon završetka radova morala sanirati taj radni pojas, i naravno da to nije napravila. Štoviše, nedavno su na Osoršćici ponovo viđeni bageri kako proširuju cestu. Jasno je i zašto: postoji inicijativa da se radni pojas preimenuje u protupožarni put. Tako ispada da inzistiranjem na poštovanju zakona radimo protiv opće sigurnosti. Napominjem da ćemo, ukoliko stvarno bude realiziran predviđeni scenarij, i ne budu ostvareni uvjeti za strogu kontrolu puta, sami pronaći način da onemogućimo prolaz neodgovornim motoriziranim građanima i turistima.
Ta ista INA se reklamira kao INA okolina?
Pa zar nisu napravili protupožarni put na Osoršćicu!? Ovo nije prilika da se raspravlja o moralnim koordinatama suvremenog marketinga, ali ideja da se INA reklamira fotografijama prirode i životinja, te porukom okoliš očuvan predstavlja vrhunski cinizam. Ispada da su građani Hrvatske do sada živjeli u zabludi vjerujući da je INA naftna kompanija, a zapravo se radi o proizvođaču obnovljivih izvora energije. O svemu ovome sigurno bi imali nešto za reći građani Siska koji su INU, kompaniju koja se hvali da se s poštovanjem odnosi prema prirodi i ljudskim resursima, tužili zbog dugogodišnjeg trovanja.
Koga smatrate najodgovornijima za ovakvo stanje na Osoršćici? Kakve su reakcije lokalnog stanovništva?
Činjenica je da su šezdesetih godina prošlog stoljeća obavljena istraživanja koja su pružala osnovu za zaštitu, ali birokracija nije procesuirala dobivene podatke i primjereno zaštitila prostor. Danas nemamo recentnih podataka koji su nužni preduvjet za brzu i djelatnu zaštitu. U takvoj situaciji kratkovidnost lokalne vlasti postaje još opasnija. Javni protest lokalnog stanovništa je, nažalost, izostao. O radovima se nisu očitovali mjesni odbori, lokalno planinarsko društvo ili neka druga udruga građana. Čak niti Grad Mali Lošinj kao stranka u postupku nije dao prigovor na gradnju antenskog tornja.
Gradnja žičare se uklapa u sveopću sliku Hrvatske gdje se nameću objekti koji nemaju veze s prirodnim krajobrazom, od golf terena do skijališta u Parku prirode. Čini se da je klima u cijeloj državi takva da nema promišljanja dugoročne koristi od nepovratnih zahvata u prirodi?
Zato jer je kratkorična korist ono na što je Hrvatska trenutno usmjerena. Što reći o ideji golf terena u podnožju Motovuna, žičare u nacionalnom parku Risnjak ili marine u rezervatu dupina na Lošinju? Nakon što je prvi val privatizacije u devedesetima opustošio zemlju, trenutno nam se događa drugi val privatizacije koji nasrće na prostorne i prirodne resurse. Aktivnu podršku pronalazi u korumpiranom dijelu državnih službenika, te struci koja ne mari za profesionalnu etiku, a pasivnu podršku u ekološki nedostatno educiranoj javnosti. Kod nas još uvijek nije dovoljno razvijena svijest da je prostor sredstvo za rad, a biološka i krajobrazna raznolikost glavni resurs za daljnji razvitak. Da li ćemo prije otpiliti granu na kojoj sjedimo ili to shvatiti, ostaje da se vidi.
Mnoge se stvari pokušavaju opravdati imperativom turizma, kao i gradnja ove žičare. Kakav pristup turizmu zagovara vaša udruga?
Turizam o kojem ovdje govorimo takav je da ugrožava ekološku ravnotežu prostora i krajobrazno osiromašuje najatraktivnija područja. Hrvatska ima preduvjete za razvoj seoskog, aktivnog, zdravstvenog, kulturnog turizma, ali svoje potencijale ne samo da nije ni izdaleka iskoristila, nego ih i uništava pretjeranom urbanizacijom, megalomanskim zahvatima i nekritičnim inzistiranjem na masovnom turizmu. Na Lošinju postoje odlično uređene šetnice, a samo na Osoršćici planinarska je transferzala dugačka oko deset kilometara što ideju gradnje žičare čini još besmislenijom.
Nažalost, napori zaštite koji turizam usmjeravaju prema održivom razvoju kod nas se još uvijek drže nedomoljubnim činom i kočnicom napretka.