Probijanje kroz izborne programe hrvatskih stranaka pokazuje da naša plavo-zelena kiflica ostaje bez preciznih, jasnih i opipljivih koraka prema održivijem društvu, premda je upravo to ono što bi joj bilo najpotrebnije. Naposljetku, niti jedan političar i političarka u svojim predizbornim govorima neće nam obećati zadržavanje, pa čak i povećanje kvalitete života, ali uz manju potrošnju i štednju energije. Jer tko bi onda glasao za njih? ...
Pogledajmo što o svemu bitnome za temu našeg feljtona: korištenju energije, resursima, miru i stabilnosti, klimatskim promjenama i stanju globalnih ekosustava te proizvodnji hrane, kažu oni koji će zaista odlučivati o tome, a koje ćemo za koji dan izabrati da čine to u naše ime, preko upravljačkih pozicija na državnoj razini. U tu svrhu, odlučili smo se na mazohističko putovanje bespućima izbornih programa političkih stranaka u Hrvatskoj, koje imaju po većini anketa najveće šanse za ulazak u Sabor i kasnije sudjelovanje u vladi.
I ako ćemo se držati slova na papiru, uopće nam se ne piše tako loše. Frca sve od održivog razvoja, ulaganja u budućnost, predanost zaštiti okoliša, podupire se korištenje obnovljivih resursa, a konačno se od stoljeća sedmog slavi energetska nezavisnost. HDZ je žestoko protiv privatizacije vodnih resursa, a razvoj energetskog sektora je prioritet za SDP. Za HNS je prehrambena industrija strateška, čime se na regionalnom nivou, hvali i IDS s Istrom kao prvom GMO-free regijom. Koalicija HSS-HSLS s još par regionalnih stranaka, pored ulaganja u ruralna područja, zagovara i poticanje održivosti urbanog okoliša. Slično, kao i SDP, HSU smatra energetiku prvorazrednom brigom svake Vlade kratkoročno i dugoročno. Sad smo vam sigurno otežali izbor 25. studenog, jer ajde ti sad biraj između svih ovih održivih bravura.
Zlobniji među vama će sada zapitati, dobro tu svašta lijepo piše, ali što ili tko garantira da će oni koji dođu na vlast to zaista i sprovesti? I mi ćemo su tu praviti toše, jer odgovora nema. Još smo uvijek na stupnju političkog razvoja gdje smo sretni kad političare natjeramo da objave koliko imaju satova, a koliko čokota, koliko su firmi prepisali na supruge ili muževe, a koliko na zaove i jetrve. Vjeruj meni - ne, vjeruj meni, jedino odzvanja iz slatkorječivih megafona. U Hrvatskoj ne postoji sustav nadzora nad ispunjavanjem predizbornih obećanja, i pritisak ne dolazi iz samih stranaka kada se uoči nepoštivanje obećanog i programa s kojim su dobiveni glasovi. Sve ostaje na još nedovoljno razvijenoj građanskoj svijesti, civilnim inicijativama i udrugama, te pritisku medija i nezavisnih intelektualaca od prilike do prilike.
Gušta radi, možda tek da izaberemo par pravcatih programskih bisera koji su očito godinama tovarili skriveni unutar stranačkih školjkica na muljevitom dnu hrvatske politike. Neki od njih su suludi, neki znanstveno-fantastični, neki luckasto simpatični, a na neke trljaš oči i češkaš se po glavi u nadi da ćeš shvatiti i vidjeti ono čega nema. Pa počnimo odpozadi.
Vjerovali ili ne, SDP na svojim izbornim stranicama ima poglavlje Politika zaštite okoliša pod rednim brojem 18, ali se to negdje izgubilo u službenom izbornom programu Nova snaga, pa se okoliš spominje tek sporedno u kontekstu drugih sektora i područja. Gotovo ništa resursi, ništa ekologija. Pa lijepo piše Ljudi su snaga. IDS u srcu Rockwoolovih peći i džepa punih morala, ima obraza reći kako Istra programom zaštite okoliša obvezuje sve zagađivače na uvođenje novih čišćih tehnologija.
Posebna je priča HNS-ov koncept novog hrvatskog suvereniteta, što bi trebalo značiti sudjelovanje u globalnom svijetu, ali uz kontrolu temeljnih poluga vlastitog razvoja. Bilo bi zaista zanimljivo da iz HNS-a malo detaljnije objasne ovu poziciju i iskreno priznaju kad su bili na ekskurziji u Latinskoj Americi i tko je to sve platio. I da to objašnjenje traje duže od one zahvale na kraju predizbornih spotova. Ako uđu u vladu, pa netko došapne koju lijepu riječ Chavezu, moglo bi i nas nagraditi s jeftinijim količinama venezuelanske nafte.
U prilično dobro sročenom programu oko zaštite najvrednijih resursa u zemlji na korist svih njenih građana, koalicija Seljaka i Liberala nudi i obrađivanje svih poljoprivrednih površina. S obzirom da Hrvatska trenutno ima neobrađeno 368 817 hektara, što je oko 20 posto ukupno obradivog tla, ovo, ako ćemo biti dobronamjerni, golica maštu, inače golica da se previjaš od smijeha. Ajde da se predložio dio od toga, ali najavljivati obradu svih površina, posebno u vidu napuštanja sela i zapuštenosti ruralnih područja, malo je izvan okvira.
HSU ide korak dalje i zalažu se za ulaganja koja bi dovela do potpunijeg korištenja potencijala za proizvodnju hrane, čime bi se ostvarila samodostatnost i izvoz hrane. Najavljivati prehrambenu samodostatnost u globaliziranom svijetu, može samo netko tko ne razumije što samodostatnost znači, ili piše bez veze, jer kao fora zvuči to samodostatnost. Do izvoza hrane u trenutku kada proizvodimo svega 7 (slovima sedam) prehrambenih proizvoda za svoje potrebe, čeka nas duži put od krmeljavih programskih rečenica. Kada bi smanjili godišnji uvoz hrane od čak 2 milijarde dolara, što jest povezano s većom domaćom proizvodnjom, to bi već bilo nešto, no ajmo redom, molit ćemo lijepo.
HDZ kao doprinos održivom razvoju, nudi aktiviranje vodenih resursa kao naših najvećih razvojnih potencijala, umjesto da ih zaštitimo kao najvrednije resurse bioraznolikosti, pogotovo što se velike hidroelektrane ne smatraju pogonima zelene energije u naprednijim krugovima u svijetu. Eto, sad je sigurno lakše odabrati favorita za 25. studeni ...
Izvod iz napisa Dražena Šimleše iz serijala »Kako potrošiti svijet« na H-alter.org
Komentari:
Ne Europi i gotovo, neka vlada raspiše referendum pa će se vidjeti raspoloženje naroda.