Današnje online izdanje Novog lista na linku "Reagiranja" donosi odgovor svoga novinara Branka Šuljića na reagiranje Andreje Gregorine iz udruge Eko Kvarner povodom njegova napisa "Spasimo dupina, a otočki čovik neka krepa". Međutim, u tiskanom izdanju koje stiže na Lošinj, toga napisa nema.
Naslov njegova odgovora je "Na otoku se mora i raditi", a tekst dostupan posjetiteljima koji nisu pretplaćeni na online izdanje Novog lista glasi: Puno je novinskog prostora potrošila gospođica Gregorina a nije ponudila baš ni jednu rečenicu kojom bi dokazala opravdanost postojanja rezervata za dupine Dugo sam dvoumio da li uopće reagirati na pismo Andreje Gregorina, iz cresko - lošinjskog ogranka Eko Kvarnera, objavljeno u našem listu 24. srpnja u rubrici »Reagiranja« pod naslovom »Rezervat dupina nije zoološki vrt« . U navedenom tekstu gospođica Gregorina reagira na moj tekst naslovljen »Spasimo dupina a otočni ...
Od jednog posjetitelja iz Zagreba primili smo cjeloviti napis pa ga prenosimo u cijelosti:
Puno je novinskog prostora potrošila gospođica Gregorina a nije ponudila baš ni jednu rečenicu kojom bi dokazala opravdanost postojanja rezervata za dupine
Dugo sam se dvoumio da li uopće reagirati na pismo Andreje Gregorina, iz cresko - lošinjskog ogranka Eko Kvarnera, objavljeno u našem listu 24. srpnja u rubrici »Reagiranja« pod naslovom »Rezervat dupina nije zoološki vrt«. U navedenom tekstu gospođica Grcgorina reagira na moj tekst naslovljen "Spasimo dupina i otočni čovik neka krepa«.
Na što odgovarati, o čemu polemizirati s nekim koji ne nudi ni »p« od polemike nego, umjesto toga, dijeli lekcije i pljuje po autoru teksta s čijim se sadržajem ne slaže. Tako je najbolje! Možda bih spomenutoj gospođici trebao objasniti neke detalje iz procesa proizvodnje novina, ali čemu kad ona sve zna. Pa si, između ostaloga, uzima pravo da novinaru i čitateljima dijeli lekcije o tome kako se piše. I još određuje koga treba odabrati za sugovornika. Ne znam samo zašto bi osoba iz mjesnog odbora ili neke udruge bila pametnija od običnog čovjeka koga boli to što se događa oko njega. Uostalom, možda se medu mojim sugovornicima našao i predsjednik mjesnog odbora, funkcije u ovom slučaju nisu važne. Šteta, potratio sam tolike godine u novinarstvu a nisam naučio kako pisati i kako raditi novinarski posao ...
Puno je novinskog prostora potrošila gospođica Gregorina a nije ponudila baš ni jednu rečenicu kojom bi dokazala opravdanost postojanja rezervata za dupine, a cijela priča vodi se oko njega. I dalje ostajem u uvjerenju da je rezervat nepotreban, a reagiranja ljudi učvršćuju me u takvu stavu. Nisu u pitanju samo ljudi iz Nerezina, nego sa svih kvarnerskih otoka, a telefonski poziv upućen mi je i s Komiže na Visu.
Zanimljivo je istaknuti da na jedan, identičan način reagiraju autohtoni otočani, a sasvim suprotno oni koji su doselili na otoke i danas na njima žive. Na otoku se mora i raditi, a ne samo živjeti. To svi moramo shvatiti. Čim se radi nanosi se određena šteta prirodi, to je neminovno. Šteta, što nije devastacija. U svom poslu otočni čovjek često je, izravno ili neizravno, upućen na more i logično je da reagira čim osjeti da bi ga u tome nešto moglo sputavati. I opravdano izražava bojazan prema rezervatu. U ovom slučaju radi se o rezervatu za dupine, a isto tako mogao im je sporan biti neki drugi »rezervat«. A, čemu uopće proglašenje rezervata, ako će u njemu sve ostati kao što je bilo i prije, ako se zakonske odredbe neće primjenjivati. Mnogo su teškoga naši otočani prošli u svom životu da bi mirno i bezbrižno gledali na ono što im drugi određuju i propisuju. Vi živite na otoku, gospođice Gregorina, ali otočane i njihov život očito ne poznajete.
Ne moramo svi biti istomišljenici, ne bi to bilo dobro. Ali, kada se s nekim stavom ne slažete ponudite svoje argumente, dokažite da nije u pravu. Umjesto toga, Vi: udari po njemu! Uvjerite čitatelje, posebno otočane, u opravdanost postojanja rezervata za dupine. Umjesto lokalnim dokazima Vi nas plašite katastrofičnim najavama na svjetskoj razini. Ne znam kako Vas u to uvjeriti, Vas i mnoge druge: ako smo protiv rezervata, nismo protiv dupina. Rezervat ih ionako neće spasiti!
Za kraj još samo nešto: poslije ovog reagiranja očekujem Vašu novu tiradu. Pišite, očito imate vremena. S Vama se više ne namjeravam »dopisivati«. Nemamo o čemu raspravljati kad jedan igra u kope, a drugi u špade. Sada makar imate dokaza za moj »dijalektalizam«, ako uopće znate što znači govoriti i pisati onako kako nas je mater naučila.
Branko Šuljić, novinar Novog lista
Komentari:
Uz zamjenu teza Šuljić barata telefonskim pozivima egzistencijalno ustrašenih otočana (koje je i sam pomogao uplašiti), ksenofobijom i paušalnim tvrdnjama o tome da je svaka zaštita ionako neefikasna.
Ne vidim zašto bi Gregorina dokazivala potrebu za rezervatom, kada su to već učinili znanstvenom metodom Plavi svijet, Državna uprava za zaštitu prirodne i kulturne baštine, i kada postoji dokument Ministarstva kulture koji se zove stručna podloga.
Napisi koji idu protiv argumenata struke patetičnim vapajima "otočki čovik neke krepa" su usmjereni upravo protiv otočana, bez obzira jesu li ti otočani na otoku roðeni ili su kasnije došli živjeti. Činjenica roðenja na otoku nikoga ne čini vlasnikom mora, doživotnim nasljednikom i gospodarom života i smrti, a isticanje svoje roðenje na bilo kojem mjestu kao argumenta za privilegiju da tvoj egzistencijalni strah može nadvladati javni interes je prostakluk.
Šuljić vrlo očigledno ne razumije temu o kojoj piše niti prepoznaje interes otočana koje navodno brani. Nije dovoljno pisati kope i špade da bi bio prepoznat kao zastupnik interesa otoka.
Kod Grka izraz autohton znači iskonskog pripadnika nekog kraja, starosjedioca. Danas se pridjev autohton upotrebljava u značenju samonikao, izvoran, nastao bez stranih utjecaja. Prema Anićevom Rječniku hrvatskoga jezika, toj Bibliji poštovatelja jezika, autohton znači starosjedilački , koji nema prethodnika, koji nije nov ili se nije prinovio. Kad se radi, na pr. o biljkama, riječ je o onima koje su samonikle, tj.samorodne.
Čini se da je rječju autohton Šuljić htio opisati onaj dio življa Lošinja koji nisu došljaci, I tu nastaje problem. Pitanje, naime glasi, za koga od onih što žive na Lošinju može reći da je autohton na način da NIJE došljak ili da ne potječe od došljaka I da je – poput kakve biljke – samonikao, odnosno samorodan.
“Povijesne su oluje poput morskih valova zapljuskivale naše otoke. Tisućljeća su prohujala ovim otocima. Svaki prodor velikih i malih naroda ostavljao ie tragove materijalne kulture donesene ili stvorene na ovom tlu”, piše na web stranici stranici Turističke zajednice ML, gdje se još kaže da je gotovo nenastanjen do sredine 13. stoljeća. E pa sad, tko onda od stanovnika može reći da je autohton jer potječe od nekog Ilira ili Rimljanina? Kad bi pak netko mogao dokazati da potječe od antičkog Rimljanina, još uvijek je pitanje da li je on time autohton, jer i taj teorijski predak bio je došljak.
Da zaključim: Danas kad je genetika toliko uznapredovala da je srušila sve mitove o rasnim i nacionalnim ćistoćama, kad pročitam riječ “autohton” znam da se onaj koji je rabi stavlja u službu nekog interesa koji osim demagogije, za ostvarenje nema drugog instrumenta.
No dobro, recimo da se autohtonim Lošinjanima mogu nazvati potomci onih obitelji koje je na Lošinj doveo Obrad Harnović. Ima li tu njegovih i potomaka obitelji Marinčić, Križinić, Maglić, Ljubovčić, Nadalić, Rumanjolić, Konstantin, Buškaja, Baričević, Rerečić i Forcinić? Predlažem Šuljiću da pokaže da je pravi novinar na način da ih pronaðe i zapita što misle o rezervatu za dupine. Pa neka onda napiše što misle autohtoni otočani, premda su de facto i oni potomci došljaka.
Kakav rezrvat, pa dupin je sad ovdje a sad miljama negdje drugdje. Kako to da nitko nije primjetio ometanje dupina gumenjacima iz plavog svijeta.
Otkuda vam pravo da maltretirate jadne životinje usaðujući im odašiljače.
Da mogu govoriti, vjerovatno bi vas kvragu poslali.
Kao klinac se sjećam divne igre dupina pod pramcem brodova koji su povezivali naše otoke.
Ne bojte se vi iz plavog svijeta za dupine, oni su se uvijek bili i bit će meðu nama bez obzira na rezrvat, a novac koji ste dobili utrošite na pametnije stvari, pustite dupine neka žive u miru...
A kamo su nestale ostale vrste dupina? Kad su se tako idilično igrali uz brodove koji povezuju predivne naše otoke i prepametne ljude na njima, kako to da ih odjednom više nema? Kako to da je ostao samo dobri dupin?
Što to tvrdi ŠuljiĆ?
1. Ostaje u uvjerenju da je rezervat nepotreban. U tome ga učvršćuju telefonski pozivi, čak s Komiže na Visu.
2. Šteta prirodi je neizbježna i to nije devastacija.
3. Čemu rezervat ako se odredbe zakona ionako neće primjenjivati?
4. Otočanima je dosta gledati kako im drugi odreðuju stvari.
5. Dupine rezervat ionako neće spasiti.
Šuljić bi trebao napisati priručnik o zaštiti okoliša i pravnom reguliranju te problematike. Budući da se ova mrska materija već uvukla u škole i u sve sadržaje, Šuljić bi svojim inovativnim pristupom mogao zaraditi ogromne pare. Sljedeći Globe, natjecanje o okolišu kojemu je ove godine bio Mali Lošinj, bilo bi tako obogaćeno autohtonim doprinosom razvoju teorije o zaštiti okoliša.
Otočani mogu biti sretni da ih zastupa tako umna i revolucionarna glava. Što će otočanima drugi odreðivati? Znači uskoro slijedi otočna javna rasprava o ulasku u NATO, izmjenama Kaznenog zakona koje se odnose na seksualne delikte i ustavnim promjenema. Pa neće to proći bez otočana. Uvjerenja, bazirana na telefonskim pozivima, jednako su vrijedna kao i stručne ekspertize i meðunarodni standardi. Nije čudo da je asfalt tako kasno stigao u ove krajeve, a kanalizacija još u potpunosti i nije.
Neki od njih se razumiju i u ono što još nije ni izmišljeno. Nenadjebivi su, bezobzirno pljuju po svima koji se usuðuju i pomisliti suprotno. Nažalost, imam osjećaj da ova stranica poprima obilježja onoga što se zaobilazi u širokom luku.
Zdravi, veseli i debeli bili.
Tek ovoliko: poražavajuća doza neprofesionalno sti i nerazumijevanja osnovnih pojmova. Naprimjer, lakoća s kojom autor koristi riječ "autohton", koju je već analizirao jedan komentator, ne ukazuje samo da se radi o osobi kojoj ksenofobne ideje nisu strane, nego i da je ovaj novinar NL prespavao dobar dio postmoderne, pogotovo njezino dovoðenje u pitanje ideje esencijalizma.
Odgovor sam napisala prvenstveno zbog čitatelja NL, a ne zbog vjere u mogućnost kvalitetnog dijaloga s autorom.
Interesi dupina u smislu njihovog nesmetanog opstanka i ostanka u našem akvatoriju su u stvari OPĆI interesi. Svi drugi interesi nekih ljudi koji nisu u suglasnosti s tim su samo pojedinačni interesi. Pri tome nije važno dali su ti interesi vezani za "autohtone" graðane ili doseljene graðane, oni su ipak samo pojedinačni i više bih rekao sebični.
No upravo su ti ljudi uvijek najglasniji u zaštiti svojih osobnih interesa i reagiraju svim mogućim sredstvima i diskvalifikacij ama ignorancijom činjenica koje dobronamjerni ljudi na temelju dugogodišnjih istraživanja objavljuju svima nama. Svi ti, drugi, očekuju da postoji neki sistem koji njih zastupa pa nisu tako glasni. Na žalost nije tako. Svi smo obavezni izraziti svoj interes kao da izlazimo na izbore.
Članak novinara Šuljića bih nazvao kao prenošenje mišljenja tih pojedinaca koji štite svoje pojedinačne interese kao mišljenje javnosti a oni se javljaju odlučno dok mi drugine ne reagiramo jer nismo direktno, materijalno, pogoðeni.
Opći interes svih, pa i onih čije mišljenje prenosi novinar Šuljić, je samo ono koje bi bilo u skladu s interesima naših unuka a to je da im ostavimo prirodu sa svim biljnim i životinjskim vrstama barem u ovakovom stanju kakovu uživamo mi ako ne i bolju. Oni bi nam bili sigurno zahvalni kada bi uspjeli da im vratimo ovdje i sredozemnu medvjedicu, zar ne! Njezin povratak moguć je samo dobrom voljom svih nas a naðalost dovoljno je da samo jedan meðu nama bude protiv i on je u stanju da to spriječi. Žalosno.
Moja knjiga ( koju pišem) nije nikakva puka naklapanja i propaganda, nego je istina o krvavom hrvatskom podzemlju. No, moj cilj - nije da se bavim „njima“, nego, ja ostavljam otvoreno pitanje: Zašto mi graðani to sve dozvoljavamo? Kakva nam je onda budućnost ili sigurnost življenja ?
RAT ZA OLIGARHIJU
PIŠE : Branko Stojković
Lude 90-ete kada je kriminal bio gotovo legtimna stvar i oblik života, još ni iz blizine nije iza Hrvatske. Rat je završen. Neki od „junaka“ iz tog vremena su mrtvi, neki u zatvorima, a neki su bogati. Očigledno i Hrvatska kao i druge zemlje u tranziciji, koja je uz to prebrodila i Domovinski rat, predstavlja „raj na zemlji“, za kriminalce, s mnoštvom mamaca koji pomažu brzome i nekažnjenom stjecanju novca. Podatak koji se uklapa u stereotip o Hrvatskoj kao opasnoj zemlji, do srži zatrovanoj organiziranim kriminalom unutar kojega je jedino moguće poslovati. Takva percepcija Hrvatske , meðutim, poprilično je zastarjela i slična je onoj svojedobnoj zapadnjačkoj predodžbi o Južnoj Americi. Hrvatska ješ ni danas nije stabilna zemlja - nego je korupcijsko - birokratizirana u 21. stoljeću. Stjepan Mesić je predsjednik Hrvatske države, koja u biti ide na gore. Mesić je potpisao Kovenciju Ujedinjenih naroda za borbu protiv organiziranog transnacionalno g kriminala. Dok i sam Mesić spada u kategoriju najcrnje svjetske sfvere, jer i on je umješan u - najkažnjivija djela.
Prerma posljednjem istraživanju Transparency Internacional Hrvatske, parametri korupcije u našoj zemlji su toliko visoki da nas stavljaju zajedno sa Albanijom na zečelje spiska svih zemalja Evrope napravljenom prema stupnju korumpiranosti u njima. Glavna prijetnja političkoj stabilizaciji i privrednom razvoju širom jugoistočne Evrope je organizirani medjunarodni kriminal. Ratovi u bivšoj Jugoslaviji i propast izgradnje zdravih demokracija u toj regiji dodatno su značajno otežali problem. Demokraciju su iskoristili oni, koji su na to imali najmanje prava. Na području gospodarstva svakako ima najviše kriminala, koji je očigledno povezan s centrima političke moći, koji štite one koji čine takva kriminalna djela. Stoga ako ovdje govorim o organiziranom kriminalu, onda bi trebalo korjenito promjeniti naš sustav i činiti sve da se isti koliko je to uopće moguće, iskorijeni.
Problem povezanosti vlasti i organiziranog kriminala jedno je od najosjetljiviji h pitanja poslijeratne Hrvatske. Da mafija još uvijek ima dugačke ruke, svjedoći nerasvjetljena ubojstva ljudi koji su na neki način bili uključeni u pokrenute sudske procese protiv kriminalnih grupa. Zbog jakih veza sa mnogo političara, hrvatska mafija svoje svakodnevne "poslove" obavlja bez mnogo straha od zakona. Upravo tako imamo - rat poslije rata. Smrt i strah postali su sastavni dio našeg življenja. U ovakoj psihološkoj atmosferi, ohrabreni su ne samo afirmirani kriminalci već i oni pojedinci koji nikada ne bi ispoljili kriminalno ponašanje.
Graðani Hrvatske kao jedan od najvećih problema vide organizirani kriminal i korupciju, koji su na trećem mestu – odmah nakon nezaposlenosti i siromaštva. Nakon katastrofalnih iskustava s devedesetih, pa prema ovamo, država je u poslednjih nekoliko godina, u zakonskim okviroma, formirala specijalnu agenciju USKOK, vlast je željela pokazati - da ona želi stati na put organizovanom kriminalu, ali pokazalo se - da to nije dovoljno: U galeriji likova koji su nas posljednje četiri godine uveseljavali iz Banskih dvora, titulu najzaprljanijeg uvjerljivo odnosi ministar prometa, turizma, mora i razvitka Božidar Kalmeta. Malo koja ministarska karijera puna je skandala kao ona bivšeg zadarskog gradonačelnika.
Mafijaške organizacije uživaju zaštitu odreðenih političkih krugova. Ta zaštita se ljepše naziva korupcija i prisutna je u svim segmrentima našeg društva. Korupcija prodire u vlast na najvišim razinama. Organizirani kriminal djeluje u smjeru ekonomske ekspanzije, izgradnje koalicija meðu “financijašima” različitih država i provode svoje vlastite interese. Da bi organizirani kriminal nesmetano cvjetao u Hrvatskoj, ovisan je o zaštiti koju mu pruža vlada Ive Sanadera. I to sve u mogućnostima koje pruža globalizacija meðunarodnog kapitalizma. Gangsterima je odgovaralo da se uvuku vrhove države, da u svoje redove političare i da ih oni drže na platnom spisku. Meðutim, vremenom kriminalci su shvatili da su oni osobno mnogo sposobniji od predstavnika vlasti. Hrvatska se zato sve više suočava sa eksplozijom organizovanog kriminala. A gotovo svakodnevno ne prestaju pljačke banaka, kao i drugih novčanih poslovnica.
Kada kažemo"centri moći", na šta se to, zapravo, odnosi? Postoji nekoliko centara moći u zemlji i oni su locirani pri velikim strankama; Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), Socijal- demokratske partije (SDP) Hrvatska seljačka stranka (HSS),.., to su centri moći koji pripadaju stranačkim političarima... To samo pokazuje kolika je moć koja je koncentrirana kod odreðenih stranaka, koji se financiraju iz državnog proračuna. . Naravno ne samo oni , nego i oni koji im iz sjene pomažu.
U Bjelovaru, 27.01.2008.
VOÐA POKRETA "ŠTIT"
Branko Stojković
CROATIA / BJELOVAR
www.stit-bjelovar.hr
TELEFONA;
095/814-82-90
E-mail: brankostojkovic1yahoo.com
RAT ZA OLIGARHIJU (2)
Piše: Branko Stojković
STRAŠNA ZABLUDA
Narode, vaši stvarni interesi nemaju ništa zajedničko sa pljačkašima i eksploatatorima na vlasti u ovoj zemlji. Zločini naših tlačitelja dosežu vrhunac. Jer vaši najljući neprijatelji su sada postali „Oligarhi“, imperijalističk i silnici. Oni su vas 1991. godine gurnuli u besmisleni rat. Tobože da vi branite zemlju od ugnjetavača i okupatora. A oni su dotle pljačkali i bogatili se, a sad vi ponovo želite slobodu. Istina je da u ovoj zemlji se ne može više nitko živjeti, osim „oligarha“ i njihovih pokornih sluga. U 21. stoljeću robovi su opet aktualni na djelu. U Hrvatskoj graðani ne rade više za novac, nego svi rade za „obrok“ da bi preživjeli.
OD GOSPODARA RATA DO PREDSJEDNIKA HRVATSKE
Mesić je stresao sa sebe staru komunističku kožu, postavši demokrata. Upravo je tako bila zamišljena demokracija. Mnogi ljudi su u ratu poginuli i nastale su velike materijalne štete, sve je gorilo, a u tome je bila nadzemaljska mudrost voðe Stjepana Mesića. On je shvatio svoj prvi korak, kad je u ostvarenju svojih ciljeva počeo vojna osvajanja. Postavši predsjednikom predsjedništva SFRJ-a i Vrhovnim komandantom JNA. U tom ratu u Jugoslaviji, komunističko carstvo je zauvijek propalo. A na noge je stalo djelovati njegova „lešina“, koja je dobila naziv „komunistički - kapitalizam“.
MESIĆEVE PLANIRANE PLJAČKE NISU SLUČAJNE
Mesić laže beskonačno, i za to ne odgovara, nego nastavlja svoju prljavu igru. A netko kaže samo jednu istinu, dobije otkaz, tj. izgubi posao, ili završi u zatvoru. U mojim očima cijela je stvar bila namještena, isto onako koko je i TITO vladao 40 godina kao diktator. Isto je i sada. Državne odrednice su stvaranje godinama Mesićevih afera; Zagorac, Glavaš, Petrač,.., i.t.d. Sa kojima se zabavlja iovako bijedan i glup puk. Mesić je čovjek kojega je školovala UDB-a, i zato ga nikada nitko nije ulovio u istini. I to je sva njegova tajna društvenog uspjeha. Teško je progledati kroz sve laži, što ih je izrekao Stjepan Mesić. On je i dalje ugledni vojskovoða, političar, poduzetnik,.., i najposlije predsjednik Republike Hrvatske.
ROBSTVO KOJE VOLE LJUDI
Branko Stojković uvijek razmišlja o tome kako bi sa svojom knjigom „RAT ZA OLIGARHIJU“, pomogao hrvatskom narodu da shvati svoju poziciju i ulogu u Europi i Svijetu. Hrvatska je sad izmišljena država s kojom upravljaju pljačkaši zvani „Tajkuni“. Hrvatska plovi na „santi leda“, a njeni narodi, svakog časa čekaju da se utope. Na stranicama te knjige opisao bih i razotkrio primjere zla, koji su, bile laži, a maskirani su bile u istinu. Laži u koje vas Mesić i njegova družina uvjerava su vaša bolesna propast. Stjepan Mesić je kao predsjednik SFRJ-a i Vrhovni komandant JNA 1991. godine razarao Jugoslavenske republike, ta tako i hrvatske gradove, danas njegove sve osnovane graðevinarske tvrtke obnavljaju i izgraðuju, što je on namjerno porušio. Dakako sve to dobro plača narod.
SVE MESIĆEVO BOGASTVO JE ZAPOČELO OD PRISVAJANJA NAŠIČKE CEMENTARE 1992. GODINE
U bivšoj Jugoslaviji je to tako ispadalo, da je Josip Broz - TITO bio zatočeno božanstvo, jer nitko mu ništa nije mogao. Tako je i danas slično - da Stjepan Mesić u Hrvatskoj radi što hoće, i za to ne odgovara. Za svoje postupke koji imaju krvavu i nepravednu pozadinu. Meðutim, ako u Hrvatskoj na čelu sjedi glavni šef Stjepan Mesić, koji zloupotrebljava svoj položaj i ovlasti, odnosno koristi svoje jake veze za stvaranje milijarderskih profita u svom privatnom biznisu. No, sve je počelo to bogaćenje od našičke cementare koju je preuzela 1992. godine njegova kći. Mesić je godinama izvlačio novac iz državnog proračuna za sanaciju i obnovu te tvrtke. Ta taj način je razvio niz svojih privatnih poduzeća.
IZ SJENE MESIĆ UPRAVLJA SA „NEXE GRUPOM „
Od obične cementare nastala je „NEXE GRUPA“, koja se razvila od novaca iz džepova hrvatskih graðana. Sad Mesićeve tvrtke posluju u desetak stranih država. I dalje tim tvrtkama u Hrvatskoj se namještaju razni poslovi. Mesićeva grupa u pretvorbi i privatizaciji je došla do drugih ogromnih kapitala – dionica i to u bescjenje. Izgleda nikoga ne zanima pitanje osobnog bogaćenja na račun naroda. Mesić je već sedam godina predsjednik Republike Hrvatske, zahvaljujući njegovim pljačkama, narod je pretvoren u masu siromaha. Smiješno je kada Mesić obećava da će se obračunati sa onima koji su zemlju pokrali. I da će oni morati vratiti novac.
PUNJENJE DRŽAVNOG PRORAČUNA ZA BOGATAŠE
Godinama se novac iz hrvatskog državnog proračuna slijeva u Mesićeve privatne džepove. Od toga novca je stvoreno 300-tinjak Mesićevih poduzeća, što je ogromni kapital. Glavni vlasnik „NEXE GRUPE“ je Stjepan Mesić, čije vlasništvo vrijedi u milijardama kuna. Činjenica je kako Mesić nikada nije odgovarao za svoja zla i kriminale. Tko amnestira Mesića, i tko pokriva sve njegove teške grijehe? To pitanje je isto, kao i pitanje kako je TITO bio veliki zločinac, a proglašavan je velikim čovjekom. Mesić sve želi pretvoriti u politički spektakl, da bi izbjegao – da hrvatska nacija shvati da je on veliki ratni zločinac i profiter. Hrvatski predsjednik Mesić ima dva mandata, i to za nagradu. Ne može postati osumnjičenik, jer hrvatski graðani nemaju osobne svijesti i znanja.
KOMUNISTI SU POSTALI PRVI KAPITALISTI
Kada sam istražio istinu o Stjepanu Mesiću, on mi se je zgadio kao čovjek. Mesić je morao poništiti svu konkurenciju svojih neprijatelja; Miroslava Kutle, Ivića Pašalić, i drugih... Sjetimo se samo, kako je Mesić javno optužio Kutlu da on ima 178 poduzeća, kojima i sam nezna sva imena. Danas Mesić ima oko 300-tinjak poduzeća, pa nikome ništa. A da ne govorimo o Ivici Todoriću, i drugim hrvatskim tajkunima. Kojima je rat bio brat. Poslije ovih zadnjih izbora 25.11.2007., za zastupnike u Saboru RH, jasno se je vidjelo – da je „opalila“ ista prijevara, te iste stranke i ljudi su opet ostali na vlasti. U biti nije se ništa promijenilo. Scenarij je ostao stari. Graðevinski lobiji na čelu sa Mesićem i Čačićem (HNS), učvrstili su još bolju poziciju. Oni i dalje planiraju ubiranje novca od naroda putem: „NEXE GRUPE“ (Bilokalnik, Slavonija IGM, cementara Našice, Tvornica opeke Sarajevo d.o.o., IGM „Stražilovo“ d.o.o. Sremski Karlovci, Beton MIX – Zagreb,.i.t.d.) . Upravljanje trgovinama, izgradnja, prodaja stanova i apartmana... Hrvatska „NEXE GRUPA“ posluje u Keniji, Rusiji, Maðarskoj, Bugarskoj, Sloveniji, BiH, Srbiji, Crnoj Gori,... A nedugo je preuzela i kamenolome od Vlade Zeca i Kamen-Ingrada.
MESIĆ KAO PREDSJEDNIK JE SRAMOTA ZA HRVATSKI NAROD
Kada nam se je Stjepan Mesić u svom govoru obraćao na Hrvatskoj televiziji, u svojoj novogodišnjoj poslanici, izrugao se je narodu: „Kako je učinjen krupan korak unaprijed“, i da kao predsjednik Republike Hrvatske i sam je zadovoljan. On nadalje kaže: „Jer dosta je učinjeno i na dobrom smo putu za EU i NATO.“ Nitko ne pita Mesića kad ide na putovanja u Rusiju i Keniju, što je zapravo on tamo radio i čime se je bavio? Činjenica je da i hrvatski narod ima problema sa pamćenjem, i da je duboko bolestan, kad sve to gleda i šuti. Hrvatska zemlja je Mesićeva prćija. Dva desetljeća tu taloži se „mulj“, a mediji koji su korumpirani i nalaze se u rukama OLIGARHIJE, narodu ispiru mozak. Ljudi svakodnevno bezbolno prihvaćaju „nova poskupljenja“ hrane, energenata, i svega ostaloga. Iako graðani su nezaposleni i nemaju nikakva primanja. Narod je sad pod jarmom nasilja, terora i prijevare...
BOGATAŠI PREKO NOĆI U RATU
Bogataši, tj. oligarhija su plod „Domovinskog rata“ i promjene u Hrvatskoj. Jedna od velike nesreće hrvatske povijesti je to, što je Hrvatska ustala u krivo vrijeme demokratskih promjena, i dobila vlast „vašarsku i cirkusantsku“. Možemo beskonačno razglabati o Mesićevim poslovima, a njegovim firmama namještaju se izgradnje: škola, dvorana, i drugih objekata koji se grade od novaca iz državnog proračuna. Dobar je primjer gradnja bjelovarskih srednjih škola i sportske dvorane, i obnova gimnazijske kupole. Sve te radove Mesić je uredno obišao, i nije ga bilo sram što su njegove tvrtke u tome sudjelovale. U našoj Bjelovarsko-bil ogorskoj županiji Mesiću su to omogućili gradonačelnica Ð. Adlešić i župan D. Bajs. Zato su bili poželjni da na izborima uðu u Sabor RH. U Hrvatskoj na djelu su organizirane pljačke i svemoguće prijevare. Poskupljuju kruh i mlijeko, a političari i klero-svećenici hoće da se širi populacija novoroðene djece.
PARTIJSKA „CRVENA HRVATSKA“ DRŽI NAUK RIMO-KATOLIČKE CRKVE
Ekumenizam krasi „bodljikava žica“ i robovlasnički sistem, jer u Hrvatskoj nema ni slobode, ni graðanskih prava, jer je iluzija potpomognuta imunitetom „finih krvnika i ðelata“ nad narodom. Mesić je pretvorio Pantovčak u bazu i logistiku za svoje pljačke hrvatskog naroda. Zemlja se nije odmaknula od komunističkog doba. Policija je u rukama partijske stranke, koja štiti ustavno i zakonski bande pljačkaša na vlasti. Na sličan način ČEKA je preimenovana u USKOK. To nam je dokaz kakva nam je država, vlast i policija. Bivši komunisti koji su 45 godina varali, imaju na što sad trošiti novac koji su porezima ubrali od naroda. U napuhavanju lažne države tek sad pojedinci su počeli shvaćati koliko je Hrvatska uništena zemlja, a bila je bogata. Stari komunisti i UDB-aši jedino su oni zaglibili u raskoši. Prevareni i potišteni graðani postali su umorni i nevažni.
I OVA JE ISTINA PRESUĆENA DA JE JOSIP BROZ TITO BIO SLUGA
Nikada nigdje ovo nije bilo zapisano, a možda je i namjerno prešućeno, jer nitko nije istražio da je TITO bio sluga na poljoprivredno- gospodarskom imanju kod obitelji Čižmeković u Gornjim Plavnicama nedaleko od Bjelovara. Smatram da je ovo vrlo koristan podatak, koji pokazuje tko je u stvari bio TITO prije nego što je postao velikan, kojemu su čak narodi slavili roðendan i održavali priredbe. U Gornjim Plavnicama kod saborskog zastupnika HSS-a Zvonka Čižmekovića 1923. godine TITO je bio sluga (što potvrðuju i obiteljske fotografije). Kad je TITO došao na vlast u imanje Čižmekovićevih nije dirano, kada se otimala bogatašima i kulacima imovina. To je dokaz da tadašnja pravda i zakoni nisu bili isti za sve. U vrijeme komunizma u Gornje Plavnice dolazili su poznati oficiri JNA (general npr. Martin Špegelj i dr.) i političari. U TITOVOJ biografiji nigdje to nije bilo zapisano. Obitelj Zvonka Čižmekovića: sin Vlado, snaha Ankica,unuk Dražen i unuka Marina dobili su 1989. godine pismeni dopis da se pridruže demokraciji i HDZ-u u Hrvatskoj. U obitelji Čižmeković, negdje prije 1990. godine dogodila se je velika tragedija. Danas ta obitelj i to poljoprivredno gospodarstvo više ne postoje. Moram ovdje reći: Naravno, partija (SKJ) nikada nije imala čistu viziju svog stvaranja, odnosno nikad nije bilo riješeno od samog početka u njoj „nacionalno pitanje“, kao i njen razvoj. U tome ona nije bila osnovica stvaranja jedinstva radničke klase u svijetu, ili bolje rečeno to je bila najstrašnija prijevara zvana socijal-demokra tski pokret.
OD SLUGE DO VOÐE
Partija se nikad nije izvukla iz religiozno-sekt aške izolacije, da bi se uklopila u čistu organizaciju. To je i dokaz da je TITO 1970. posjetio PAPU u njegovom sjedištu u Vatikanu. No danas se slobodno može reći da je partija imala velike iluzije i da graðani su platili, i to na razne načine takvu politiku. Opasne sile uvukle su ih u imaginaciju, kao što ih i danas u to uvlači Mesić. I TITO je u svojim strastima i snovima sanjao revoluciju i prvi korak u ostvarivanju svojih snova da vojno mora porobiti graðane i zemlju sa svim njezinim prirodnim bogatstvima i potencijalima. Josip Broz Tito je proveo četrdeset godina na čelu Komunističke partije, odnosno Saveza komunista Jugoslavije, godinama je varao graðane (radnike i seljake), kao što to danas čini i Mesić.
U Bjelovaru, 28. 01. 2008.
VOÐA POKRETA „ŠTIT“:
Branko Stojković
www.stit-bjelovar.hr
e-mail: brankostojkovic1yahoo.com
CROATIA / BJELOVAR
Telefon: 095 / 814-82-90 ; 091 / 797-65-56