Političari i djelatnici u javnom zdravstvu u panici i neznanju čine mnogo više nego što je potrebno. To je zapravo lukav manevar i nepobjediva pozicija upravitelja krizom. Kada virus popusti, bez obzira kada i bez obzira na poduzete mjere, sve zahvale će ići na račun onih koji su uveli strogi režim. Takva situacija podsjeća na priču o tigru i rogu: „Zašto pušeš u rog?". „Da preplašim tigra!". „Pa nema ovdje tigrova!". „Eto, vidiš!". ⮞
Gotovo dva mjeseca bilo je potrebno da jednoobrazna i jednoumna strategija ekspertnih vlada širom Europe postane upitna. Čini se da je buka ratnih pokliča u borbi protiv nevidljivog viralnog neprijatelja uplašila dio razumnih ljudi, koji su, stoga, čekali zrelije vrijeme da se konačno jave i progovore o promašaju desetljeća. Zvuči gotovo neshvatljivo da su sve poduzete mjere, testiranja, samoizolacije, policijske karantene, te gušenja gospodarskog i društvenog života , zapravo, uzaludna. Prema stajalištu upućenih pojedinaca, sasvim je moguće da je nametnuta kontrola i inhibicija države nepotrebna i štetna zdravstvena politika.
Pandemija panike i neznanja
Sve su učestaliji istupi vrhunskih znanstvenika koji epidemiju uzrokovanu koronavirusom COVID-19 smatraju napuhanim balonom, pandemijom panike, a poduzete mjere ad-hoc kriznih stožera vide kao autodestrukciju države i kolektivno samoubojstvo. Tako, na primjer, John Ioannidis, profesor medicine, javnog zdravlja i statistike na poznatim sveučilištima Stanford i Tufts, podsjeća da se većina današnjih odluka za sprječavanje epidemije donosi bez razumijevanja, bez uvida u podatke i bez znanstvenog opravdanja: „Nijedna zemlja nema pouzdane podatke o prisutnosti virusa u reprezentativnom nasumičnom uzorku opće populacije. Zbog ograničenih podataka i uvida, procjene o smrtnosti i broju inficiranih su besmislene. To znači da ne znamo s kolikom pogreškom mjerimo zaražene – je li to faktor 3 ili 300?"
Znanstveni debakl
On smatra da su službeni podaci o mortalitetu od 3,4 posto, proizvedeni u uredima Svjetske zdravstvene organizacije, stvorili horor i paniku, iako je ta brojka sasvim neuvjerljiva: „Pacijenti koji se testiraju na koronavirus većinom su oni s težim simptomima i lošim kliničkim ishodom. Ta pogreška u selekciji ispitanika bit će s vremenom sve veća." Ioannidis tvrdi da mortalitet nove viroze iznosi između 0,05 i 1 posto, što odgovara prosječnoj sezonskoj gripi, pa kaže: „S takvom stopom smrtnosti, samoizolacija svijeta s potencijalno ogromnim društvenim i financijskim posljedicama je potpuno iracionalna. To je kao kad slona napadne mačka. Frustrirani slon, želeći izbjeći mačku, slučajno se strmoglavi niz liticu i pogine".
Stanfordski ekspert vrlo je kritičan prema represivnim mjerama socijalne distance i samoizolacije, jer nije poznato koliko dugo takva blokada može trajati bez teških oštećenja ekonomije, društva i mentalnog zdravlja: „Moguće su nepredvidljive evolucijske reakcije, financijske krize, politički nemiri, svađe među ljudima, ratovi i raspad društvenog tkiva". Njegov temeljni prigovor je taj što se zdravstvene mjere i političke odluke ne donose na temelju podataka i činjenica, pa takav scenarij naziva znanstvenim fijaskom.
„Lijek ne smije biti opasniji od bolesti"
S Ioannidisom se slaže David Katz, američki liječnik i osnivač Istraživačkog centra prevencije na elitnom sveučilištu Yale. Autor je poznate izjave, objavljene nedavno u New York Timesu, da je „borba protiv koronavirusa opasnija od same bolesti". On se protivi ratnoj retorici medicinskog establišmenta, objavi totalnog rata protiv virusa, te policijskim upadima u svakodnevnicu: „Zabrinut sam zbog posljedica na socijalni i gospodarski život i javno zdravlje, koje će izazvati potpuno ukidanje normalnog života – zatvaranje škola i privatnog sektora , zabrana okupljanja. Posljedice mogu biti dugotrajne i kobne, mnogo teže nego što je zdravstvena cijena viroze."
Prema Katzu, jedina razumna samoizolacija odnosi se na starije ljude i kronične bolesnike, koji su u ovoj epidemiji locirani kao ugrožena skupina. Svi ostali koji su prisiljeni na samoizolaciju, kolateralna su žrtva nepotrebnog, neselektivnog i neefikasnog pristupa prevenciji. Katzovo zabrinjavajuće pitanje je jednostavno – koji su to kriteriji za prekid represivnih mjera: „Kada će biti sigurno da se djeca vrate u školu? Kada će biti sigurno posjetiti bolesnike u bolnici? Postoje mnogi mogući odgovori, ali najvjerojatniji je – mi to ne znamo." Nametnute mjere Katz naziva proizvoljnima, paničnim procedurama koje nisu znanstveno utemeljene.
Previše medicine
O pretjeranim reakcijama europskih vlada i o javnozdravstvenoj politici koja se provodi bez znanstvenog opravdanja govori Peter Gøtzsche, danski profesor medicine i osnivač vrlo važne Cochrane kolaboracije: „Da Kinezi nisu uveli opsežna testiranja koronavirusa, mi bismo živjeli bez restrikcija i ne bismo previše brinuli o pojavi smrtnih slučajeva, koje viđamo svake zime. Ovako imamo paniku i mantru koja glasi – držimo razmak". Gøtzsche smatra da je osnovni problem taj da nitko neće biti odgovoran za poduzimanje ovakvih drakonskih mjera: „Upravo bi suprotno bilo kada bi vlasti činile premalo. Stoga političari i djelatnici u javnom zdravstvu čine mnogo više nego je potrebno." To je zapravo lukav manevar i nepobjediva pozicija upravitelja krizom. Kada virus popusti, bez obzira kada i bez obzira na poduzete mjere, sve zahvale će ići na račun onih koji su uveli strogi režim. Takva situacija Gøtzschea podsjeća na priču o tigru i rogu: „Zašto pušeš u rog?" „Da preplašim tigra!" „Pa nema ovdje tigrova!" „Eto, vidiš!"
Glasovi razuma protiv paralize društva
Protiv besmislene paralize društva nedavno su se oglasili Michael Osterholm, američki profesor infektologije na sveučilištu u Minnesoti, Frank Ulrich Montgomery, njemački radiolog, predsjednik Njemačkog medicinskog udruženja i predsjedatelj Svjetskog medicinskog udruženja (WMA), Pietro Vernazza, švicarski profesor infektologije iz kliničke bolnice u St. Gallenu, Yoram Lass, izraelski liječnik i bivši ministar zdravstva u Izraelu, Joel Kettner, kanadski profesor javnog zdravstva na sveučilištu Manitoba i bivši ravnatelj Međunarodnog centra za infektivne bolesti... Sucharit Bakhdi, njemački profesor virologije na sveučilištu Johannes Gutenberg u Mainzu, te predstojnik Instituta za medicinsku mikrobiologiju i higijenu, nazvao je pandemiju običnom histerijom, a njegov je intervju odmah postao viralan.
Primjera ima mnogo više, a ovaj je izbor dovoljan kao upozorenje da postoji drukčija interpretacija priče o pandemiji. S vremenom trajanja nepodnošljive represije, broj akademskih i političkih protivnika karantene bit će sve veći.
Znanstvenici-lešinari
Prikazana razmišljanja možda nisu konačna istina, ali ona pokazuju da razumne rasprave o pandemiji sve donedavno – nije bilo. Zapadna se civilizacija, u egocentričnom strahu suočavanja sa smrću, dragovoljno prepustila monopolu i monologu medicinsko-političkog establišmenta. Krizni stožeri, poput centralnih komiteta, postali su vlasnici istine i svih rješenja. Kako bi stekla dojam stručnosti, ekspertna se vlada okružila dvorskim znanstvenicima. U mnogim se europskim državama, pa tako i kod nas, pojavljuju znanstvenici sateliti koji zajedno s vlastodršcima udaraju u ratne bubnjeve, savjetuju, prijete, upozoravaju, objašnjavaju, plaše i očekuju, poput lešinara, svojih pet minuta nakon poraza virusa.
Srećom, postoji i druga optika, drugi ljudi, drugo mišljenje. Važno je da se čuje znanstvena manjina, jer znanost ne trpi demokraciju. Ignorirati ili ismijavati mišljenje vrhunskih znanstvenika vrsta je stručne i moralne nepismenosti. Takav stav otkriva strah i nemir zbog preispitivanja dogmi, ili, pak, skriva ideološke i financijske interese. Stoga je važno da poduzete mjere i politike javnog zdravlja izgube titulu neupitnog, kako bi viralna lakrdija što kraće trajala.
Teleskop.hr - Kako su nam lagali. Borba protiv koronavirusa je opasnija od same bolesti, profesor Valerije Vrček
Komentari:
Čitav članak je jedna lamentacija bez nekog dodira sa činjenicama, statistikama i brojkama vezanih uz pandemiju. Kao neki profesor, i to još na Faramaceutskom u ZGu, mogao je ubaciti par crtica i patologiji virusa, ali nije ni to.
Bavi se demagogijama i odugovlačenjima kako bi dočarao sliku svog nekritičkog pogleda na situaciju.
Jeli ti rekla da staviš članak? Je. Jesi li ga stavio? Jesi. Nekom će se svidjeti nekom ne. Život ide dalje.
Znači, sad si priznao da ne diskutiraš o tekstu, nego da "polemiziraš" o nebitnim sitnicama i pojedinostima koje nemaju krajnje posljedice za tekst i njegovo značenje. Thanks for coming to my Ted Talk.
Tijelo otprije kompromitirano bolešću je oslabljeno, kao i njegov imunosni sustav. Kada dođe patogen kao što je koronavirus, visoko infektivan, on već ima sve uvjete da se useli i da nastavi razarati tijelo svojim utjecajem.
„Lijek ne smije biti opasniji od bolesti“
Lijeka još nema, a preventiva nije lijek.
Dakle, ove mjere izolacije su preventiva. Ovakvo "poetsko" izražavanje u članku navodi na krive zaključke, i to namjerno. Autor proziva liječnike da ne znaju s čime se nose, da je virus i dalje većim dijelom nepoznat. Kakav bi to doktor bio kada bi tvrdio da sve zna i da mu je sve poznato? Lažljivac. Ako vam doktor tvrdi da sve zna i da je u sve siguran, nađite novog doktora jer će vas ovaj sveznajući dovest u više u problema nego koliko već imate problema kada te došli.
Znači ne samo da je autor nestručan u medicini, a da ne govorim o epidemiologiji, već je i toliko drzak da tim neznanjem proziva stručne i kompetentne umjesto da se prvo informira kao svaki racionalan i logičan čovjek.
Tigra ima. On je tu. Bojao se on roga ili ne, i dalje djeluje i širi se.
novilist.hr/.../...
"Znanstvenici-lešinari
Prikazana razmišljanja možda nisu konačna istina, ali ona pokazuju da razumne rasprave o pandemiji sve donedavno – nije bilo. Zapadna se civilizacija, u egocentričnom strahu suočavanja sa smrću, dragovoljno prepustila monopolu i monologu medicinsko-poli tičkog establišmenta. Krizni stožeri, poput centralnih komiteta, postali su vlasnici istine i svih rješenja. Kako bi stekla dojam stručnosti, ekspertna se vlada okružila dvorskim znanstvenicima. U mnogim se europskim državama, pa tako i kod nas, pojavljuju znanstvenici sateliti koji zajedno s vlastodršcima udaraju u ratne bubnjeve, savjetuju, prijete, upozoravaju, objašnjavaju, plaše i očekuju, poput lešinara, svojih pet minuta nakon poraza virusa.
Srećom, postoji i druga optika, drugi ljudi, drugo mišljenje. Važno je da se čuje znanstvena manjina, jer znanost ne trpi demokraciju. Ignorirati ili ismijavati mišljenje vrhunskih znanstvenika vrsta je stručne i moralne nepismenosti. Takav stav otkriva strah i nemir zbog preispitivanja dogmi, ili, pak, skriva ideološke i financijske interese. Stoga je važno da poduzete mjere i politike javnog zdravlja izgube titulu neupitnog, kako bi viralna lakrdija što kraće trajala."
Zadnjih desetljeća mnoge neistine se proglašavaju svojevrsnim dogmama u koje se ne smije nikako sumnjati ni dovoditi u pitanje (u mnogim slučajevima i zabranjeno te podložno sankcijama), a i ako nije zakonski zabranjeno, ljudi se boje iznijeti istinu zbog gubitka karijere, javnog ugleda ili osnovnih sredstava za život (t.zv. "cancellation culture").
Podsjetimo, čak ako i svi vjeruju u nešto ili rade nešto, to opet ne znači da je to istinito/isprav no. Isto vrijedi i za znanstvenike, te svećenike modernog bezbožnog kulta.
Moderni kult ima i svojevrsnu svoju inkviziciju - aktiviste, spremne zagorčati ili uništiti život baš svakome tko se usprotivi.
Ono što je bitno je da argumente za preipitivanje određenih znanstvenih teorija dobiješ znanstvenim metodama, a ne da ih izvlačiš iz guzice.
U našem susjestvu imamo primjer što bude kad vatrogasci zakasne, ne da ne dođu nego zakasne, imamo razvijenu zemlju s dobrim zdravstvenim sustavom koji je uveo stroge mjere borbe protiv pandemije i koja ima 130.000 zaraženih i skoro 16.000 umrlih (s tim da je veliki dio od ovih 130.000 još uvijek bolestan i među njima će biti mrtvih), to sigurno nije po nijednom načinu brojanja na nivou sezonske gripe. A to je još uvijek u sustavu koji se naporno i teško, ali ipak još uvijek uspjeva boriti i pružat medicinsku uslugu bolesnima. Skalirajmo to na 10-15% (a možda i više) oboljelih cijele populacije Italije (60 milijuna) da mjere nisu uvedene i da se bolest nastavila širiti "prirodnim" tokom, pa onda još pomnožimo sa totalnim kolapsom zdravstvenog sustava koji ni u najluđim snovima nije bio planiran za toliki broj bolesnih, a u tom slučaju još i desetkovan bolesnim zdravstvenim osobljem, pomanjkanjem ljekova i totalne panike kod medicinske setre i doktori, pogrebnici, policajci i drugi počnu odbijat dolazit na posao jer kod 6-9 milijuna oboljelih ne umiru više samo starci, umiru svi kritični i teško bolesni jer ih nitko ne liječi i nema s čim liječiti. Italija je do trenutka izbijanja pandemije imala 5000 kreveta (kapaciteta) na intenzivnom liječenju, da to uspiju udeseterostruči ti ne bi bilo dovoljno kad ti je bolesno 10-15% populacije, a i pitanje da li bi mogli udeseterostruči ti kad ti bolest napada jednako i liječnike i drugio med osoblje, a zaštitne opreme iz dana u dan sve manje i manje. Kolike štete gospodarstvu bi tad imali?
Preko oceana imamo zemlju s 350 milijuna stanovnika, sumnjivim zdravstvenm sustavom i vatrogascima koji se još dvoume da li treba uopće izači iz postaje. Pa iako nisam vjernik neka im Bog pomogne. Ono što ih jedino može spasiti je ogromni ekonomski i organizacijski potencijal koji imaju, ali ga samo treba aktivirati, neke naznake da su ipak odlučili poslat vatrogasce su vidljive, no pitanje je sad samo da li je prekasno da se puni potencijal pandemije zaustavi. I kao kod svakog ima onih koji kažu NE i onih koji kažu DA, nakon svega će jedni biti u pravu, a drugi u krivu, jer lako je biti general i vikati jesam vam rekao, jesam vam rekao kad sve bude gotovo.
Ali nemojmo se zabuniti. Njima samo smeta što oni sada nisu ti koji određuju (skupa s Vladom, čiji su "ne"vladin dio) što će drugi građani smjeti raditi sa svojim slobodnim vremenom, svojim tijelom i svojom imovinom.